Dom nije samo prostor u kojem se živi, već duhovna radionica u kojoj se oblikuju misli, reči i dela, a roditelji su prvi i najvažniji učitelji vere.
Prema pravoslavlju, porodica zauzima mesto male Crkve, temelja na kojem se gradi i ličnost čoveka i zdravlje čitavog društva.
Dom nije samo prostor u kojem se živi, već duhovna radionica u kojoj se oblikuju misli, reči i dela, a roditelji su prvi i najvažniji učitelji vere. Kroz njihovo ponašanje, odnos prema Bogu i bližnjima, dete prima prve i najdublje pouke o smislu života.
Pravoslavlje uči da se vera ne prenosi samo rečima, već pre svega primerom. Molitva u kući, poštovanje, smirenje i uzdržanost stvaraju ambijent u kojem dete prirodno usvaja hrišćanske vrednosti. U takvoj porodici dete se uči bezuslovnoj ljubavi, strpljenju koje ne traži odmah nagradu i odgovornosti za svaku izgovorenu reč i učinjeno delo.
Roditelji su pozvani da budu čuvari ne samo telesnog, već i duhovnog zdravlja svoje dece, jer duša, po pravoslavnom učenju, ima večnu vrednost.
Posebna pažnja u pravoslavnoj tradiciji posvećuje se reči. Reč može biti lek, ali i rana. Ono što se u domu govori, način na koji se govori i ton kojim se obraćamo jedni drugima, duboko se urezuje u biće deteta.
shutterstock_GaudiLab
Roditelji svađama i psovkama ubijaju dušu detetu
Psovka, gruba reč i stalna razdražljivost ne ostaju bez posledica – one razaraju mir, unose nemir i postaju deo unutrašnjeg sveta onih koji ih slušaju. Pravoslavni duhovnici često upozoravaju da se duhovna atmosfera u kući ne vidi, ali se snažno oseća, i da upravo ona ostavlja tragove koji prate čoveka kroz čitav život.
Roditelji su, prema pravoslavnom učenju, odgovorni pred Bogom za ono što svesno ili nesvesno usađuju u dušu svoje dece. Vaspitanje nije samo briga o školovanju i materijalnoj sigurnosti, već stalni trud da se dete nauči razlikovanju dobra i zla. Greh se u pravoslavlju ne posmatra samo kao lični pad, već kao rana koja se prenosi, ako se ne leči pokajanjem i promenom života.
U tom duhu, Sveti Justin Ćelijski ostavio je snažno upozorenje o odgovornosti roditelja i o pogubnosti greha koji se ne shvata ozbiljno, a koji se često opravdava kao bezazlen.
- Majka koja sluša dete kako psuje, otac koji psuje, šta rade? Ubijaju dušu u detetu svom, i dušu svoju ubijaju i spremaju pakao i sebi i deci svojoj. Svaka krađa, svaki greh, sve je to ubica koji juri na tebe. Svaka ružna reč, svaka ružna pomisao, svako rđavo delo, sve su to sile demonske koje te gađaju da te ustrele, da ti dušu ubiju - govorio je ava Justin.
Povodom najvećeg hrišćanskog praznika posvećenog ženama, podsećamo na besedu mitropolita šumadijskog, izgovorenu u Staroj kragujevačkoj crkvi, kao snažno svedočanstvo o porodici, odgovornosti roditelja i veri koja ne počinje u hramu, već u domu.
Župnik Željko Lovrić i njegovi stihovi "Ispovest sa asfalta" izazvali su snažne reakcije, otvarajući bolno pitanje autentične vere, greha i susreta s Hristom tamo gde se On najmanje očekuje.
Vikarni episkop Stefan služio liturgiju, dok je jerej Miroslav Vasić u besedi podsetio da vera znači prepoznati Hrista u svakom gladnom, bolesnom i usamljenom, i živeti ljubav svakodnevno.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Strah roditelja da su zakasnili često izgleda nepodnošljivo, ali reči starca Serafima otkrivaju zašto se put vere ne prekida - čak i kad se čini da je zauvek napušten.
U besedi za Mesopusnu nedelju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva zabludu samoupravljanja i pokazuje zašto život bez oslonca na Duha Svetog neminovno skreće u pogrešnom pravcu.
Sretenje većina prepoznaje po datumu, a retko po njegovoj suštini: susret koji je u tišini jerusalimskog hrama promenio način na koji hrišćanstvo razume Boga, čoveka i spasenje.
U besedi za Mesopusnu nedelju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva zabludu samoupravljanja i pokazuje zašto život bez oslonca na Duha Svetog neminovno skreće u pogrešnom pravcu.