Dom nije samo prostor u kojem se živi, već duhovna radionica u kojoj se oblikuju misli, reči i dela, a roditelji su prvi i najvažniji učitelji vere.
Prema pravoslavlju, porodica zauzima mesto male Crkve, temelja na kojem se gradi i ličnost čoveka i zdravlje čitavog društva.
Dom nije samo prostor u kojem se živi, već duhovna radionica u kojoj se oblikuju misli, reči i dela, a roditelji su prvi i najvažniji učitelji vere. Kroz njihovo ponašanje, odnos prema Bogu i bližnjima, dete prima prve i najdublje pouke o smislu života.
Pravoslavlje uči da se vera ne prenosi samo rečima, već pre svega primerom. Molitva u kući, poštovanje, smirenje i uzdržanost stvaraju ambijent u kojem dete prirodno usvaja hrišćanske vrednosti. U takvoj porodici dete se uči bezuslovnoj ljubavi, strpljenju koje ne traži odmah nagradu i odgovornosti za svaku izgovorenu reč i učinjeno delo.
Roditelji su pozvani da budu čuvari ne samo telesnog, već i duhovnog zdravlja svoje dece, jer duša, po pravoslavnom učenju, ima večnu vrednost.
Posebna pažnja u pravoslavnoj tradiciji posvećuje se reči. Reč može biti lek, ali i rana. Ono što se u domu govori, način na koji se govori i ton kojim se obraćamo jedni drugima, duboko se urezuje u biće deteta.
shutterstock_GaudiLab
Roditelji svađama i psovkama ubijaju dušu detetu
Psovka, gruba reč i stalna razdražljivost ne ostaju bez posledica – one razaraju mir, unose nemir i postaju deo unutrašnjeg sveta onih koji ih slušaju. Pravoslavni duhovnici često upozoravaju da se duhovna atmosfera u kući ne vidi, ali se snažno oseća, i da upravo ona ostavlja tragove koji prate čoveka kroz čitav život.
Roditelji su, prema pravoslavnom učenju, odgovorni pred Bogom za ono što svesno ili nesvesno usađuju u dušu svoje dece. Vaspitanje nije samo briga o školovanju i materijalnoj sigurnosti, već stalni trud da se dete nauči razlikovanju dobra i zla. Greh se u pravoslavlju ne posmatra samo kao lični pad, već kao rana koja se prenosi, ako se ne leči pokajanjem i promenom života.
U tom duhu, Sveti Justin Ćelijski ostavio je snažno upozorenje o odgovornosti roditelja i o pogubnosti greha koji se ne shvata ozbiljno, a koji se često opravdava kao bezazlen.
- Majka koja sluša dete kako psuje, otac koji psuje, šta rade? Ubijaju dušu u detetu svom, i dušu svoju ubijaju i spremaju pakao i sebi i deci svojoj. Svaka krađa, svaki greh, sve je to ubica koji juri na tebe. Svaka ružna reč, svaka ružna pomisao, svako rđavo delo, sve su to sile demonske koje te gađaju da te ustrele, da ti dušu ubiju - govorio je ava Justin.
Povodom najvećeg hrišćanskog praznika posvećenog ženama, podsećamo na besedu mitropolita šumadijskog, izgovorenu u Staroj kragujevačkoj crkvi, kao snažno svedočanstvo o porodici, odgovornosti roditelja i veri koja ne počinje u hramu, već u domu.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog velikomučenika Jevstatija po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog sveštenomučenika Dionisija Areopagita. Katolička crkva obeležava Svetog Dionizija Areopagita, Jevreji obeležavaju Šmini aceret, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
Nekadašnji rimski vojskovođa Plakida posle krštenja izgubio je ženu i sinove i 15 godina živeo kao najamnik, a kada ih je ponovo pronašao, zajedno sa njima stradao je za Hrista.
Porodični dom trebalo bi da bude mesto u kojem dete uči da ljubav nije samo reč, već i spremnost da se oprosti, pomogne, sasluša i podnese teret drugoga.
Meštani ovog sela veruju u čudotvorne moći ove crkve, tvrdeći da mnogi posetioci, zahvaljujući veri, ubrzo dobiju potomstvo ili dožive poboljšanje u životu.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
Kada među ljudima ostanu povreda, ljutnja i ćutanje, poznati duhovnik savetuje da se ne odustaje od drugoga, već da se za njega učini ono što može doneti ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Ne kuva se na šporetu, već se svaki plod puni četvrtinom jezgra oraha i peče u šećeru i cimetu. Iz rerne izlazi sočan, mirisan i gust zalogaj, a u tegli može da sačeka hladnije dane.