KAKO U SEBI NAJLAKŠE PRIMETITI DEMONSKO I PROTIV TOGA SE BORITI: Strac Jefrem Arizonski o skrivenom zlu u ljudima
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti.
Smiren čovek pre svega stoji pred Bogom, a tek onda pred ljudima.
U vremenu u kome se mnogo polaže na spoljašnji utisak, na lepe reči, osmehe i prividnu učtivost, čovek se sve češće suočava sa prazninom iza takvog ponašanja.
Savremeni čovek navikao je da meri druge po onome što vide oči: po nastupu, po načinu govora, po tome koliko je neko "prijatan" i "fin".
Međutim, pravoslavno hrišćansko predanje nas uči da se prava vrednost čoveka ne otkriva na površini, već u dubini srca.
Smirenje, kao jedna od temeljnih hrišćanskih vrlina, često je pogrešno shvaćeno. Mnogi ga poistovećuju sa spoljašnjom blagošću, sa neprekidnim osmehom i udvaranjem drugima. Ali istinsko smirenje ne traži da se dopadne svetu. Ono ne traži aplauz, niti priznanje.
Smiren čovek pre svega stoji pred Bogom, a tek onda pred ljudima. Njegova briga nije kako izgleda u očima drugih, već kakvo je stanje njegove duše i da li živi po zapovestima Hristovim.
Takvi ljudi često ostaju neprimećeni. Njihovo ponašanje može delovati uzdržano, čak hladno ili strogo. Oni ne govore mnogo o ljubavi, ali je tiho i istrajno svedoče delima. Kada dođu dani nevolje, tuge i stradanja, upravo se tada pokazuje ko zaista nosi bližnjega u srcu. Tada nestaju lepe maske i isprazne reči, a ostaje samo prava, delatna ljubav.
O toj razlici između istinskog i lažnog smirenja duboko i jasno govorio je arhimandrit Lazar Abašidze, čije reči podsećaju da se hrišćanski život ne meri spoljašnjim oblicima, već unutrašnjom istinom i delatnom ljubavlju prema bližnjima:
- Primećeno je da se istinski smireni ljudi, koji vole bližnje nimalo ne brinu o spoljašnjem utisku koji ostavljaju na druge, oni vode računa o svojoj duši i zauzeti su istinskim ispunjavanjem Hristovih zapovesti u pogledu bližnjih - govorio je otac Lazar.
Spoljašnje ophođenje ovih ljudi, kako je isticao, veoma je uzdržano, ponekad čak izgleda preterano surovo ili strogo.
- Međutim, kasnije se uvek otkrije da su ovi ljudi iskreno brinuli o bližnjima, da su zaista bili samilosni i pružili im pomoć. A licemeri, pretvornici i lažnosmireni ljudi su često veoma predusretljivi, mili i uslužni, ali ako čoveka zadesi tuga, nesreća ili teškoća videće se da su oni daleki, hladni i tuđi, da su ravnodušni prema svim patnjama bližnjih. Upravo to je farisejski kvasac od kojeg je Gospod naš Isus Hristos zapovedio svojim učenicima da se čuvaju - objašnjavao je otca Lazar.
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti. Pogled koji je obojen sumnjom, osudom i nepoverenjem često ne govori toliko o onome koga gledamo, koliko o stanju sopstvenog srca. Smirenje se u pravoslavlju smatra vrhunskom vrlinom ne zato što potiskuje druge vrline, već zato što ih u sebi sabira i osmišljava. Pravoslavno predanje uči da je nemir jedno od glavnih sredstava kojim se čovek slabi iznutra.

KAKO U SEBI NAJLAKŠE PRIMETITI DEMONSKO I PROTIV TOGA SE BORITI: Strac Jefrem Arizonski o skrivenom zlu u ljudima
KAKO OTKRITI U KAKVOM JE ČOVEK DUHOVNOM STANJU: Prepodobni Makarije kaže da je dovoljno čuti njegov stav o jednom važnom pitanju
KO HOĆE DA USPE U ŽIVOTU, MORA NAJPRE DA ISPUNI OVAJ PREDUSLOV! Sveti Makarije Veliki tvrdi da bez toga nema nikakve šanse
OVO UNIŠTAVA SVAKU KLETVU I NEBESKIH I ZEMALJSKIH DUHOVA! Sveti Ignjatije Brjančaninov je tvrdio da je tu ključ za zaštitu duše od zlih uticaja
Čovek teži smirenju, a istovremeno teško priznaje da je pogrešio.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Grčki duhovnik ostavio je snažnu pouku o važnosti tihovanja, molitve i pažljivog izbora društva, upozoravajući da čovek treba da čuva svoju dušu od svega što ga udaljava od Boga i unutrašnjeg mira.
Što se čovek više oslobađa svoje gordosti i svoje volje, to u njegovoj duši ostaje više mesta za Božju blagodat.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
U besedi za subotu 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je svojom rečju i životom razotkrivao zlo i upozorava na strah zbog kojeg čovek ćuti pred onim što zna da nije dobro.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Bio je rimski oficir, a potom je postao episkop i propovedao Jevanđelje među neznabošcima, uprkos progonima i stradanjima.
Mekan i mirisan, ovaj oblik tamjana koristi se u pravoslavnim hramovima i domovima, a njegov način izrade vezuje se za svetogorsku tradiciju.