Protojerej-stavrofor Borivoje Radojičić jedan je od retkih sveštenika Srpske Pravoslavne Crkve koji je dočekao sedam decenija neprekidne službe.
Zvona Sabornog hrama Rođenja Presvete Bogorodice u Zaječaru, u Nedelju bludnoga sina, nisu pozivala samo na liturgijsko sabranje, već i na sećanje. Na pamćenje koje se ne meri godinama, nego istrajnošću vere. Svetu arhijerejsku liturgiju služio je mitropolit timočki Ilarion, a oko Čaše su se okupili sveštenici i vernici, svesni da prisustvuju danu koji nadilazi uobičajeni bogoslužbeni poredak.
Sasluživali su protojerej-stavrofor Igor Ivković, protojereji Tomislav Stanković i Zoran Golubović, protonamesnik Marko Pajčin i đakon Uroš Pamučar. Protojerej-stavrofor Igor Ivković pročitao je odluku Svetog arhijerejskog sinoda, kojom je protojerej Tomislav Stanković odlikovan pravom nošenja naprsnog krsta, dok je na jevanđeljsku priču o bludnom sinu, jednostavno i pastirski, besedio protonamesnik Marko Pajčin.
Po otpustu, mitropolit Ilarion čestitao je protojereju Tomislavu Stankoviću na odlikovanju, blagodareći mu na višegodišnjem predanom radu u Crkvi. Međutim, tišina u hramu postala je dublja u trenutku kada je vladika darivao naprsni krst protojereju-stavroforu Borivoju Radojičiću, čestitajući mu sedam decenija svešteničke službe.
Sedamdeset godina pred oltarom bez pompe, ali sa težinom koju nose samo biografije ispisane vernošću.
Put sveštenika koji traje duže od jedne epohe
Decenije služenja Bogu odvele su protu Borivoja kroz Eparhiju timočku uzduž i popreko. Pamti ljude, parohije, radosti i rane, jer sveštenička služba nikada nije niz samo svetlih dana. Rođen 1936. godine u Banjanima kod Valjeva, u godinama pred Drugi svetski rat, svedok je epoha koje nisu bile blagonaklone prema Crkvi.
Foto: SPC
Vladika Timočki Ilarion i prota Borivoje Radojičić
Iako je rođen u Kraljevini Jugoslaviji, vremena koja su usledila potiskivala su u zaborav sve ono što je običnom Srbinu, pravoslavcu, bilo čestito i sveto – najpre njegovu veru i osećaj pripadnosti.
Bogoslovija u godinama straha i pritisaka
Ljubav prema Crkvi i svešteničkom pozivu odvela ga je 1949. godine u srednju bogoslovsku školu u Beogradu, po završetku osnovnog obrazovanja i niže gimnazije. O tim godinama govori mirno, bez ulepšavanja, ali i bez gorčine.
- Moj odlazak u bogosloviju bio je u teškom vremenu. To je bilo u doba OZN-e, kada je ljudski život malo vredeo. Ko god je bio protiv novog režima, brzo je bio uklonjen - svedoči prota Borivoje.
Foto: SPC
Vladika Timočki Ilarion i prota Borivoje Radojičić
- U vreme mog školovanja bogosloviju je pohađalo šezdeset bogoslova, što pokazuje da se vera u narodu još uvek održala, ali je strah za sigurnost i život bio sve prisutniji.
Pritisci nisu bili apstraktni ni daleki. Osetili su ih i đaci i njihove porodice.
- Mojim roditeljima oduzet je deo imovine samo zato što sam upisao bogosloviju - kaže prota Borivoje, kao činjenicu koja se pamti, ali ne traži osvetu, već hrišćansko praštanje.
Kada je vera morala da se brani znanjem
Na pitanje o ličnim pretnjama, odgovor dolazi bez oklevanja:
- Kako da ne. U blizini je bila škola vojnih pitomaca, koji su nas redovno vređali i gađali kamenicama.
Seća se i provokacija u tramvaju, podsmeha i pitanja koja su im dobacivali, pozivajući se na Vasu Pelagića.
- Pitali su nas šta je starije, kokoška ili jaje, ili da li je Bog mogao da napravi kamen koji ne može da podigne - seća se prota Boricoje, prenosi portal Eparhije timočke.
Bogoslovija se, međutim, branila znanjem.
- Jedan naš profesor, jerođakon Marko Vidicin, napisao nam je apologetske odgovore na sva ta provokativna pitanja. Naučili smo ih i često odgovarali.
Foto: Eparhija timočka
Od 60 bogoslova u generaciji prote Borivoja, Bogosloviju je završilo svega 34
Ipak, mnogi nisu izdržali.
- Od nas šezdeset u generaciji, bogosloviju je završilo trideset četvoro. OZN-a je mnoge ubedila da napuste školovanje.
Za sebe kratko dodaje:
- Bio sam odličan đak. Ništa mi nije bilo teško, jer sam veru poneo od kuće.
Liturgija u Zaječaru toga dana bila je više od bogosluženja. Bila je tiha ispovest Crkve koja pamti svoje svedoke i ne zaboravlja one koji su je nosili kroz najteža vremena. Naprsni krst na grudima prote Borivoja Radojičića nije bio samo znak časti, već pečat jednog puta koji traje već sedamdeset godina bez buke, ali sa dubinom koju može da nosi samo vera proverena vremenom.
Na praznik Obrezanja Gospodnjeg i u dan posvećen Svetom Vasiliju Velikom, liturgija u Beogradu donela je poruku o „obrezanju srca“, unutrašnjoj promeni i hrišćanskom životu koji ne počinje u običaju, već u čoveku samom.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
Uz arhijerejsku liturgiju i dirljivo pojanje fočanskog hora „Pobratimstvo“, vernici su primili poruke o duhovnom sazrevanju i svedočanstvu neprekinute svetosavske tradicije u slovenačkoj prestonici.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Osvećenje obnovljene svetinje, svečana Liturgija, priznanja zaslužnim dobrotvorima i obnova parohijskog doma obeležili su duhovne svečanosti kojima je proslavljena povezanost vere, naroda i Crkve.
Episkop šabački besedio je o snazi zajedništva koje je povezalo žitelje 12 sela u izgradnji hrama Uspenja Presvete Bogorodice i poručio da njihovo delo treba da bude primer i današnjim generacijama.
Poglavar SPC govorio je o veri koja povezuje generacije i čuva duhovne korene naroda, upozorio na razdor i mržnju, a Bojanu Pajiću uručeno je visoko crkveno odlikovanje za doprinos srpskom kulturnom nasleđu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.