Ako u porodici odrasta samo jedan dečak, nemoguće ga je odgajiti kao muškarca, tvrdi otac Dimitrije.
U vremenima kada porodica sve češće postaje centar detetovog sveta, a ne mesto vaspitanja i pripreme za život, mnogi se roditelji suočavaju sa razočaranjem: umesto zahvalne, zrele i samostalne dece, odrastaju mladi koji ne znaju ni kako da započnu razgovor, ni kako da preuzmu odgovornost. Da li grešku pravimo upravo tamo gde mislimo da pokazujemo najviše ljubavi?
O tome je jednom prilikom govorio upokojeni protojerej Dimitrije Smirnov, koji je bio poznat po svojim britkim, ali duboko promišljenim ocenama društvenih i porodičnih pojava.
- Sve se to dešava zato što pogrešno shvatamo svoj roditeljski zadatak - govorio je protojerej Smirnov. - Umesto ljubavi prema detetu, imamo patološku zavisnost koja samo sve kvari, i nas i decu. Zato svi pate.
Printscreen/YouTube
Orac Dimitrije
Prema njegovim rečima, problem je dublji i sistemski. Suštinski, roditelji više ne vaspitavaju – već ugađaju, guše i emotivno manipulišu pod izgovorom "najboljeg za dete“.
- Rađamo malo dece. Kada sav majčinski potencijal usmerite na jedno ili dvoje dece, to postaje lavina koja ih zatrpa, a ne izgradi. Ispod te lavine je duhovna smrt.
Posebno ističe problem odrastanja jedinca, dečaka koji u porodici postaje “mali car” bez ikakve realne pripreme za život.
- Ako u porodici odrasta samo jedan dečak, nemoguće ga je odgajiti kao muškarca. Ako je u blizini i baka – onda je svemu kraj. Njegov nos se briše do dvadeset devete godine. Ne zna ništa sam da uradi, ne zna da kuva, ne zna da se snađe. Sve vreme očekuje pomoć. Čak se plaši i da se oženi.
Ono što posebno zabrinjava jeste kako se, prema njegovim rečima, gubi sposobnost za osnovne međuljudske odnose i samostalne izbore.
Shutterstock
Sinovi jedinci naročito u kasnijem životu imaju problem sa snalaženjem
- Ne zna kako da priđe devojci, kako da razgovara sa njom. Svega se plaši. Oslobođen fizičkog vaspitanja u školi, kućnih poslova, uvek zaštićen... Rezultat? Apsolutno nesposoban čovek.
Smirnov bez ustezanja kaže ko je za to odgovoran:
- Mama, baka, a često i ravnodušni očevi. Jer zadatak, da se vaspita čovek, porodični čovek, građanin, radnik, nije ni postavljen, a kamoli ostvaren.
Roditeljski neuspeh, kako ističe, najjasnije se vidi kada već odraslog sina dovode svešteniku da “mu kaže nešto”.
- Kažu: "Oče, ti mu reci.“ A ja gledam u te staklaste oči. Ne želi da sluša. Ne prima ništa. Razume samo sleng vršnjaka sa kojima od dvanaeste godine puši u hodniku. A ne treba ti puno pameti da bi pušio ili pio.
- Ali da bi se nešto dobro stvorilo, da se nešto ofarba, iskopa bašta, zalije cveće, počisti soba... To ne. Krevet neće ni da namesti. To je već, mogli bismo reći – nacionalna tragedija.
Nekada redovan izbor u danima dugih postova, ovaj recept pokazuje kako od skromnih namirnica nastaje topao i hranljiv obrok koji se dugo pamti i lako vraća na trpezu.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
Ketrin Krik je od audicija za filmove došla do punih arena i miliona pregleda, uz egzorcizme obećava isceljenja, dok verski analitičari upozoravaju da iza svega stoji zloupotreba vere i profit.
Mladenci sve češće biraju sredu i petak za venčanja, uprkos tome što Crkva te dane smatra neprimerenim za slavlje, a sveštenici upozoravaju na sve učestalije pokušaje zaobilaženja pravila.