Ako u porodici odrasta samo jedan dečak, nemoguće ga je odgajiti kao muškarca, tvrdi otac Dimitrije.
U vremenima kada porodica sve češće postaje centar detetovog sveta, a ne mesto vaspitanja i pripreme za život, mnogi se roditelji suočavaju sa razočaranjem: umesto zahvalne, zrele i samostalne dece, odrastaju mladi koji ne znaju ni kako da započnu razgovor, ni kako da preuzmu odgovornost. Da li grešku pravimo upravo tamo gde mislimo da pokazujemo najviše ljubavi?
O tome je jednom prilikom govorio upokojeni protojerej Dimitrije Smirnov, koji je bio poznat po svojim britkim, ali duboko promišljenim ocenama društvenih i porodičnih pojava.
- Sve se to dešava zato što pogrešno shvatamo svoj roditeljski zadatak - govorio je protojerej Smirnov. - Umesto ljubavi prema detetu, imamo patološku zavisnost koja samo sve kvari, i nas i decu. Zato svi pate.
Printscreen/YouTube
Orac Dimitrije
Prema njegovim rečima, problem je dublji i sistemski. Suštinski, roditelji više ne vaspitavaju – već ugađaju, guše i emotivno manipulišu pod izgovorom "najboljeg za dete“.
- Rađamo malo dece. Kada sav majčinski potencijal usmerite na jedno ili dvoje dece, to postaje lavina koja ih zatrpa, a ne izgradi. Ispod te lavine je duhovna smrt.
Posebno ističe problem odrastanja jedinca, dečaka koji u porodici postaje “mali car” bez ikakve realne pripreme za život.
- Ako u porodici odrasta samo jedan dečak, nemoguće ga je odgajiti kao muškarca. Ako je u blizini i baka – onda je svemu kraj. Njegov nos se briše do dvadeset devete godine. Ne zna ništa sam da uradi, ne zna da kuva, ne zna da se snađe. Sve vreme očekuje pomoć. Čak se plaši i da se oženi.
Ono što posebno zabrinjava jeste kako se, prema njegovim rečima, gubi sposobnost za osnovne međuljudske odnose i samostalne izbore.
Shutterstock
Sinovi jedinci naročito u kasnijem životu imaju problem sa snalaženjem
- Ne zna kako da priđe devojci, kako da razgovara sa njom. Svega se plaši. Oslobođen fizičkog vaspitanja u školi, kućnih poslova, uvek zaštićen... Rezultat? Apsolutno nesposoban čovek.
Smirnov bez ustezanja kaže ko je za to odgovoran:
- Mama, baka, a često i ravnodušni očevi. Jer zadatak, da se vaspita čovek, porodični čovek, građanin, radnik, nije ni postavljen, a kamoli ostvaren.
Roditeljski neuspeh, kako ističe, najjasnije se vidi kada već odraslog sina dovode svešteniku da “mu kaže nešto”.
- Kažu: "Oče, ti mu reci.“ A ja gledam u te staklaste oči. Ne želi da sluša. Ne prima ništa. Razume samo sleng vršnjaka sa kojima od dvanaeste godine puši u hodniku. A ne treba ti puno pameti da bi pušio ili pio.
- Ali da bi se nešto dobro stvorilo, da se nešto ofarba, iskopa bašta, zalije cveće, počisti soba... To ne. Krevet neće ni da namesti. To je već, mogli bismo reći – nacionalna tragedija.
Zašto ljudi vole da traže znakove u snovima, datumima i običajima, gde se nalazi granica između simbola i sujeverja i zbog čega Crkva upozorava da svetinje ne mogu biti "magijska zaštita".
Većina ga je videla bezbroj puta na ikonama, kupolama i bogoslužbenim predmetima, ali retko ko zna kako je ovaj drevni simbol postao jedno od najvažnijih znamenja pravoslavlja.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Zašto ljudi vole da traže znakove u snovima, datumima i običajima, gde se nalazi granica između simbola i sujeverja i zbog čega Crkva upozorava da svetinje ne mogu biti "magijska zaštita".
Većina ga je videla bezbroj puta na ikonama, kupolama i bogoslužbenim predmetima, ali retko ko zna kako je ovaj drevni simbol postao jedno od najvažnijih znamenja pravoslavlja.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Kada je mali Vukan odlučio da pomogne čoveku kome je pomoć bila potrebna, nije ni slutio da će njegovo delo pokrenuti stari zvonik i promeniti srca svih ljudi oko njega.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog proroka Jeliseja po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti Sampson Stranoprimac. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Ćirila Aleksandrijskog i Svetog Ladislava, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik
Svetiteljka je govorila o vremenu velikih nevolja, mogućem svetskom ratu i moralnom posrnuću ljudi, ali je njena najvažnija poruka bila da se čovek spasava ljubavlju, smirenjem, trpljenjem i čvrstom verom u Boga.