U poslednjim decenijama primećuje se sve češća pojava da odrasla deca retko posećuju, obilaze ili pomažu svoje roditelje kad ostare.
Iako se ovakva praksa često komentariše kao izraz nezahvalnosti, sve je više glasova koji ukazuju na to da uzrok nije u nemaru dece, već u dubokim obrascima koji su nastali još u detinjstvu.
Mnogi roditelji tokom odrastanja dece usmeravaju pažnju na obezbeđivanje materijalnih uslova – školovanje, stan, posao – dok istovremeno zanemaruju svakodnevnu emocionalnu bliskost sa naslednicima.
Nedostatak razgovora, podrške i razumevanja u detinjstvu često dovodi do toga da se deca, kada odrastu, osećaju emotivno udaljeno i nemotivisano da održavaju blizak kontakt s roditeljima.
Psiholozi ističu da se povezanost između roditelja i deteta gradi postepeno, godinama. Ukoliko tog odnosa nije bilo, teško ga je očekivati kasnije, u starosti, kada se roditelji prvi put istinski obrate detetu i zatraže bliskost.
Isto ukazuje i pravoslavno učenje – porodični odnosi ne zasnivaju se na očekivanjima, već na poverenju i ljubavi koje se grade svakodnevno. Vera ne nudi jednostavna rešenja, ali poziva na preispitivanje i odgovornost svih članova porodice – bez okrivljavanja.
Jedna rečenica Svetog Filareta Moskovskog sažima ovu temu jednostavno i tačno:
„Deca koju su roditelji zaboravljali u vreme vaspitavanja, sa svoje strane zaboravljaju roditelje posle tog perioda.“
Taj 3. maj 2023. promenio je sve - u životima porodica nastradalih, u obrazovnom sistemu, ali i u društvenoj svesti o bezbednosti, roditeljstvu i mentalnom zdravlju mladih.
Na razvoj deteta utiče i mnogo drugih faktora - škola, društvo, mediji, pa čak i okruženje u kojem dete živi - ali trebalo bi naglasiti da osnova vaspitanja svakog deteta leži u porodici.
Od nekih gubitaka se ljudi nikada sasvim ne oporave.
U pravoslavlju, vera nije puko prihvatanje određenih istina ili moralnih načela, već živi odnos sa Bogom, zajedništvo sa Njim kroz Crkvu, molitvu, svete tajne i svakodnevni podvig.