ZLOBA, ZAVIST I OGORČENOST NE JAVLJAJU SE SLUČAJNO! Starac Jefrem Arizonski objasnio šta znače!
Prepoznavanje sopstvenih slabosti, prema pravoslavlju, jedan je od koraka na putu ka njihovom prevazilaženju.
Prepoznavanje sopstvenih slabosti, prema pravoslavlju, jedan je od koraka na putu ka njihovom prevazilaženju.
Veliki svetogorski duhovnik podseća da pravi nemir ne dolazi samo spolja, već iz naših misli i odnosa prema drugima, a put ka miru vodi kroz smirenje i ljubav.
U vremenu kada se tuđi život sve češće posmatra kroz osuđujuću prizmu, staro pravilo iz pravoslavne duhovne tradicije podseća da brz sud ne govori o drugima koliko o stanju onoga ko sudi.
Elena Kučerenko otkriva kako pogrešne reči mogu raniti više od bolesti i pokazuje zašto vera i razumevanje mogu biti jedini put ka nadi.
Nije čoveku dato da bude sudija bližnjima, niti da meri tuđu veru i padove, već da bdije nad sopstvenim mislima, rečima i delima.
Crkva vekovima upozorava da čovek, kada počne da sudi drugima, lako zaboravlja sopstvene slabosti i sopstvenu borbu sa grehom.
Razlika između osude i brige za bližnjeg je u motivu.
Pouka Svetog Filareta Moskovskog koja otvara put ka unutrašnjem miru, ljubavi i duhovnoj snazi.
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti.
Reči svetogorskog starca nas podsećaju da prava molitva i ljubav prema bližnjem počinju oslobađanjem srca od osuđivanja jer samo tada u nama može zasijati toplina Božje prisutnosti.
Što više gledamo u živote drugih, manje vidimo sebe. Sveti Oci uče – čuvaj oko, jezik i srce, jer greh ulazi na mala vrata.
Otac Gojko, nekadašnji rektor Cetinjske bogoslovije, podelio je lično iskustvo koje ga je, kako sam kaže, postidelo i duboko poučilo.
Inkvizicija je bila ustanova, tokom srednjeg veka u katoličkoj crkvi čiji je zadatak da isleđuje, sudi i kažnjava ljude koje je crkva smatrala jereticima. Početak rada inkvizicije vezuje se za ličnost pape Grgura IX.
Episkop novobrdski i vikar patrijarha Porfirija objašnjava da osuđujemo druge zbog stvari koje nismo raskrstili sa nama samima.
Hrišćansko učenje jasno naglašava da je osuda greh, jer jedini pravi sudija svih ljudskih dela je Bog.
Sveti Teofan ukazuje na to da mnogi ljudi ne shvataju ozbiljnost sablazni, kao ni greh osuđivanja. Sablaznitelj može biti slep za posledice svojih postupaka, šireći nesreću i zlo, dok osuđivač već nosi teret svoje grešnosti. Zbog toga ljudi često žive neoprezno, ne razmišljajući o tome da svojim ponašanjem mogu postati uzrok greha drugih, dok u isto vreme nisu svesni vlastite krivice. Njegova poruka je, dakle, poziv na opreznost i odgovornost u životu. Poziva ljude da razmišljaju o svojim postupcima i rečima, da ne budu izvor sablazni i greha za druge, i da budu svesni ozbiljnosti greha osuđivanja.
Sveti Teofan, kroz ovaj događaj, ukazuje na to da se vrlo često ono što spolja izgleda kao revnost prema zakonu, u stvari skriva duh osuđivanja i ogovaranja. Takav duh je prisutan u ljudima koji, umesto da traže opravdanje za postupke drugih, uvek nastoje da ih vide u negativnom svetlu. Ovaj duh osuđivanja, kako napominje Sveti Teofan, potiče iz nesavršenosti samog srca, jer ljudi skloni osudi često to čine kako bi opravdali svoje vlastite slabosti i greške. On nas upozorava da smo skloni da prebrzo donosimo zaključke o postupcima drugih, bez da uzmemo u obzir širu sliku ili unutrašnje motive tih postupaka.
U svojoj knjizi za četvrti petak posle Pedesetnice, Sveti Teofan Zatvornik nas poziva da ne sudimo drugima, već da umesto toga razvijamo milostivo srce. Uči nas kako treba da osećamo sažaljenje prema onima koji greše, kako bi zli poziv na osuđivanje zamro u našim srcima.
Druge subote posle Pedesetnice, Sveti Teofan Zatvornik nas u svojoj knjizi podseća na reči jevanđeliste Mateja i upućuje nas kako da naučimo da prepoznamo i izbegnemo ovu duhovnu bolest kroz pokajanje i milosrđe.
Iako je zbog svoje učenosti i duhovnosti bio veoma poštovan, u vreme progona hrišćana pod carem Maksimijanom, suočio se sa teškim mučenjima, koja je podneo ne odričući se Hrista.
Vernik može redovno da odlazi u crkvu, da se pridržava posta i da izgovara molitve, a da istovremeno u svakodnevnim odnosima bude opterećen nemirom, nezadovoljstvom i teškoćom da pronađe mir.
Vernici su praznik Svete Petke proslavili u svetinjama na Kalemegdanu. U Crkvi Ružici služene su dve liturgije, a mnogi su došli i u Kapelu Svete Petke da se poklone moštima svetiteljke i uzmu vodu sa izvora.
Prepodobna mati Paraskeva, koja se smatra se i zaštitnicom žena i nemoćnih, jedna je od najpoštovanijih svetiteljki u srpskom narodu.
Uzbudljiva priča o Tari i njenim drugarima, neobičnoj tajni na krovu zgrade i pouci Prepodobne mati Paraskeve da se prava ljubav prema Bogu pokazuje brigom za druge.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički kroz biblijske primere objašnjava kako anđeli pomažu pravednicima i zašto su vera, molitva i pokajanje važni za Božju milost.
Vitovnički duhovnik objasnio je zašto krštenje i krsna slava nisu dovoljni ako se ne menjamo iznutra i ne trudimo se da živimo u skladu sa hrišćanskim učenjem.