DA LI BURME ZA VENČANJE MORAJU DA BUDU ZLATNE: Otac Milosav ukazao na velike zablude vernika
Prsetenovanjem nekome dajete veru da ćete ga voleti do kraja života, kaže otac Milosav.
Suština ove prakse nije zabrana radi zabrane, već očuvanje smisla posta.
Prema pravoslavlju, vreme posta ima poseban duhovni značaj, zbog čega se u tom periodu, po pravilu, ne obavljaju crkvena venčanja niti svadbena slavlja.
Post je namenjen unutrašnjem miru, molitvi, uzdržanju i pokajanju, dok je svadba događaj ispunjen radošću, muzikom, okupljanjem porodice i prijatelja, kao i bogatom trpezom. Ukratko - post traži tišinu i smirenje, dok svadba traži svečanost i slavlje.
Suština ove prakse nije zabrana radi zabrane, već očuvanje smisla posta.
Upravo ta suprotnost u duhovnom raspoloženju predstavlja glavni razlog zbog kog Crkva savetuje da se venčanja ne zakazuju tokom postova.
Ipak, kako objašnjava otac Dejan Krstić, u izuzetnim situacijama, venčanje tokom posta može biti dozvoljeno, ali uz jasno propisana pravila.
Crkva, ističe otac Dejan, poznaje i princip ikonomije, odnosno pastirskog snishođenja prema životnim okolnostima vernika.
- Crkva, naravno, poznaje i ikonomiju, tj. snishođenje. Venčanja u postu mogu biti dozvoljena, ali samo kao izuzetak i zbog opravdanih razloga, uz blagoslov nadležnog episkopa i bez uobičajenih veselja koja prate svadbu. To pokazuje i mudrost i nežnost Crkve: ona drži istinu, ali se saginje prema slabosti čoveka, da se "ne slomi trska stučena, i da niko, zbog okolnosti života, ne bude lišen blagoslova braka" - naglašava on.
Takođe, često se postavlja pitanje da li je greh prisustvovati svadbi tokom posta. Odgovor Crkve je jasan i umirujući – sama radost zbog bližnjih nije greh, ukoliko se poštuje duh posta.
- Ako dobijete poziv na svadbu u vreme posta, možete da idete, radost bližnjih nije greh, ukoliko možete da ispoštujete post: da ne jedete mrsno i da bude u duhu uzdržanja. Prisustvo na svadbi nije greh - zaključuje otac Dejan Krstić.
Prsetenovanjem nekome dajete veru da ćete ga voleti do kraja života, kaže otac Milosav. Za Kanađanina čačanskih korena i njegovu izabranicu iz Azije, odluka da izgovore „da“ upravo u Srbiji predstavlja simbol ljubavi koja prevazilazi granice, čuva tradiciju i spaja porodice kroz veru i zajedništvo. Za Crkvu su, kad je u pitanju sklapanje bračne zajednice, bitne samo dve stvari. Kada mladenci stanu pred oltar, krunisanje postaje trenutak u kojem ljubav dobija svetost, a njihov dom — neprolazni blagoslov.
DA LI BURME ZA VENČANJE MORAJU DA BUDU ZLATNE: Otac Milosav ukazao na velike zablude vernika
FILIPINKA LIJA ZBOG NIKOLE ZAVOLELA SRBIJU - I PRELAZI U PRAVOSLAVLJE: Posle svadbe u Čačku, pripremaju se i za crkveno venčanje
ŠTA SE OBAVEZNO MORA URADITI U KUĆI MLADOŽENJE PRE VENČANJA: Ovaj crkveni običaj malo ko i zna, a kamoli praktikuje!
MALO KO ZNA PRAVU SIMBOLIKU KRUNA NA VENČANJU: Venčići na glavama otkrivaju svetu tajnu braka - evo šta zapravo znače
Kroz kratka, precizna pitanja i odgovore, ova pouka razotkriva naše slabosti, navike i zablude, ali i pokazuje put ka unutrašnjoj snazi, miru i istinskoj veri, kakva se retko prepoznaje u svakodnevici.
To nije nagli pad, već postepeno udaljavanje od istine, koje počinje onda kada čovek prestane da prepoznaje sopstvenu unutrašnju težinu.
Spontani pobačaj često ne donosi samo tugu, već i niz teških pitanja, preispitivanja i unutrašnjih borbi.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
To nije nagli pad, već postepeno udaljavanje od istine, koje počinje onda kada čovek prestane da prepoznaje sopstvenu unutrašnju težinu.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.