U liturgiji pred vernicimaNa liturgiji, poglavar SPC govorio je o Hristovom smirenom dolasku, opasnostima spoljašnje pobožnosti i zamci prilagođavanja vere sopstvenim merilima.
Na praznik koji u bogoslužbenom kalendaru nosi snažnu simboliku ulaska u stradanje i pobedu, patrijarh Porfirije služio je svetu arhijerejsku liturgiju u veličanstvenom Hramu Svetog Save, pred mnoštvom vernih koji su u tišini i sabranosti pratili svaki njegov pokret i reč.
Uz sasluženje brojnih episkopa, sveštenika i đakona, bogosluženje je proteklo u znaku praznika Cveti – dana koji otkriva suštinu Hristovog dolaska: ne kao trijumfa sile, već kao pobede smirenja. Upravo na toj liniji, patrijarh Porfirije uputio je snažnu i slojevitu besedu koja je, oslanjajući se na jevanđelski događaj, otvorila pitanja koja se tiču svakog vernika danas.
Foto: SPC
Patrijarh Porfirije
– Evo, praćen mnoštvom ljudi, Gospod ide u sveti grad Jerusalim i to ide na magaretu, hoteći da pokaže da Njegovo carstvo nije odavde, nego da je to carstvo Božje, da je carstvo Njegovo carstvo odozgo i ono silazi među nas da bismo mi mogli da postanemo građani i žitelji tog carstva. Silazi među nas tako što je Gospod postao sve što mi jesmo, poistovetio se sa nama u svemu i po svemu, osim u grehu. Stoga ide u Jerusalim da se sa nama poistoveti i u smrti, da bi tu smrt razorio, da bi uništio najvećeg i poslednjeg našeg neprijatelja, da bi nam darovao život večni, zagrlivši nas i čineći da mi budemo deo Njegovog tela, deo Njegove Crkve, čineći nas da budemo deo Njegovog Carstva – rekao je patrijarh.
Vera kao forma ili život - pitanje koje ne može da se zaobiđe
U nastavku besede pažnja je pomerena sa istorijskog događaja na unutrašnje stanje čoveka, na ono što ostaje skriveno iza spoljašnje pobožnosti. Patrijarh je upozorio na opasnost koja ne pripada prošlosti, već se neprimetno ponavlja i u savremenom životu vernika.
– Gospod ulazi na magaretu smireno u Jerusalim i time se još jedanput sukobljava sa logikom koja se spolja drži zakona, koja se spolja drži zapovesti, koja spolja ispunjava volju Božju, a iznutra ostaje nepreobražena, ostaje gorda, samoljubiva i licemerna. To je farisejska vera i farisejska pobožnost. U osnovi, u pitanju su licemerje i samoljublje. Fariseji su, dakle, oni koji zauzimaju visoke pozicije u najvišem sloju vere, protiv Hrista, protiv Gospoda, jer se On ne uklapa u njihov koncept. Pogrešno su razumeli. On dolazi da bismo se mi uklopili u Njegov koncept, da bismo mi ušli u Njegov zagrljaj, u Njegovo naručje, da bismo se mi proširili, a ne zbog toga da bismo mi Njega suzili i pravili Ga po svojoj slici i prilici i po svojoj logici. On se ne uklapa u njihovu ideologiju, braćo i sestre, i to je ono čega i mi danas treba da se čuvamo: da nam vera ne postane ideologija, da ne mislimo da je to oruđe kojim treba da ulazimo u različite prostore i kontekste i da, suzivši veru na meru ideologije, mislimo da možemo da rešavamo sobom i iz sebe, verom kao oruđem, pitanja od ovog sveta – naglasio je patrijarh.
Poruka izrečena pod svodovima Hrama u svojoj suštini jeste poziv na preispitivanje: da li vera koju živimo ostaje na površini ili zadire u dubinu bića; da li Hrista prilagođavamo sebi ili sebe preobražavamo po Njegovoj meri.
Liturgija na Cveti tako je dobila svoj puni smisao – ne samo kao sećanje na događaj iz Jerusalima, već kao živo pitanje upućeno svakome: gde se nalazimo u tom hodu između spoljašnje forme i unutrašnje istine.
Na liturgiji u hramu Svetog Dimitrija poglavar SPC govorio o slabosti čoveka, snazi poverenja i putu koji ostaje otvoren za svakoga, dok je rukopoloženje novog đakona dalo događaju posebnu težinu i simboliku novog početka.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Na praznik Trećeg obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja, patrijarh srpski predvodio je svečanu arhijerejsku liturgiju i u besedi govorio o neprekidnoj molitvi, unutrašnjem miru i prisustvu Presvete Bogorodice u životu vernika.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da nijedno političko opredeljenje ne sme biti važnije od brata i sestre, upozorivši da mržnja, gnev i međusobne svađe vode ka tome da na kraju svi budu gubitnici.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.