Na praznik Ulaska Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista u Jerusalim, dok su se iz naroda čuli poklici „Osana Sinu Davidovu“, poglavar Srpske pravoslavne crkve u nadahnutoj besedi poručio je da samo Hristos donosi odgovor na najdublje čežnje i strahove čoveka – i nudi večni život tamo gde sve drugo staje.
U nedelju pred Vaskrs, kada svetlost Cvetne nedelje osvetljava tamu smrtnosti, Hram Svetog Save na Vračaru bio je mesto sabranja vernih koji su se okupili da proslave praznik Ulaska Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista u Jerusalim. U tom duhu radosti, nade i molitve, patrijarh srpski Porfirije služio je svetu liturgiju, u sasluženju vikarnih episkopa remezijanskog Stefana, topličkog Petra i janopoljskog Nikona, kao i brojnih sveštenika Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Ulazak Hristov u Jerusalim, dočekan palmama i poklicima: „Osana Sinu Davidovu! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje!“, nije samo liturgijski događaj, već večni priziv svakom srcu da otvori svoja vrata Onome koji dolazi da pobedi smrt i daruje večni život.
U svojoj besedi, patrijarh Porfirije govorio je iz dubine srca, nadahnuto, rečima koje su prevazilazile zvuke i doticale same temelje postojanja:
– Braćo i sestre, blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje! Osana Sinu Davidovu! Zaista je blagosloven Onaj koji dolazi u ime Gospodnje, a mi smo još više blagosloveni punoćom ljubavi Božje, jer sam Sin Božji dolazi da razreši najdublju i najvažniju tajnu života...
Foto: preuzeto sa spc.rs
Ova svetkovina ne govori samo o istorijskom događaju, nego i o svakodnevnom dolasku Hrista u naša srca. U vremenu kada se čovek trudi da kroz nauku, umetnost, filozofiju, pa čak i ideologije pronađe odgovor na pitanje života, patrijarh podseća da nijedan ljudski napor ne može da pobedi smrt:
– Ma koliko bio sposoban, ma koliko bio uspešan, ostaje neispunjena do kraja želja... Jer postoji smrt. Zato smo blagosloveni ne samo da nam dolazi neko u ime Gospodnje, nego nam sam Gospod dolazi baš zbog toga što sami ne možemo da razrešimo smisao i tajnu života, jer ne možemo da pobedimo smrt.
Foto: preuzeto sa spc.rs
U ovim rečima, kao u jeku vaskršnje nade, čuje se glas Crkve kroz vekove: smrt nije poslednja reč. Jer dolazi Onaj koji je sam Život – da pobedi smrt. Da ne bi bila besmislena ni naša ljubav, ni naša vrlina, ni naše dobro. Da bi večnost postala mera svakog trenutka.
Cveti, kao praznik radosti, istovremeno nagoveštavaju i Golgotu. Ali u toj senci krsta već se rađa zora Vaskrsenja. Patrijarh nas podseća da tajna groba dobija svoj odgovor – ne u teoriji, ne u simbolu, nego u ličnosti Hrista, koji svojim dolaskom i stradanjem donosi Život.
U liturgijskom saboru Cvetne nedelje, kada deca uz pesmu mašu grančicama kao nekoć deca Jerusalima, Crkva objavljuje večnu poruku: ljubav Božja nije tek utopija, već jedina sila koja daje smisao svemu. Jer dolazi Onaj koji razrešava tajnu života i tajnu smrti.
Zato, s verom i radošću, možemo reći i danas – kao i tada u Jerusalimu: Osana Sinu Davidovu! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje!
U crkvi Svetog kneza Lazara, uz molitveno prisustvo poglavara Srpske pravoslavne crkve, služena je sveta Liturgija, uz poziv vernicima na istrajnu molitvu.
U nedeljnoj liturgiji na Mirijevu, poglavar Srpske pravoslavne crkve ukazao na duboko duhovno značenje Krsta kao simbola spasenja i unutrašnjeg preobražaja vernika.
Lazarovo vaskrsenje nosi duboko teološko značenje, kao predokus trijumfa života nad smrću, a Lazareva subota nas podseća na snagu Božje ljubavi i nade.
Sa zvončićima oko vrata i vrbovim grančicama u rukama, stotine dece i vernika prošle su u molitvenom hodu do hrama Svetog Save, gde je vladika Petar služio bdenije uoči praznika Cveti — ulaska Gospodnjeg u Jerusalim.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
U liturgiji pred vernicimaNa liturgiji, poglavar SPC govorio je o Hristovom smirenom dolasku, opasnostima spoljašnje pobožnosti i zamci prilagođavanja vere sopstvenim merilima.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Više od pet stotina Srba sabralo se u Visokim Dečanima na prazničnoj liturgiji koju je služio mitropolit Teodosije. Dolazak vernog naroda doneo je duhovnu snagu i ohrabrenje onima koji istrajavaju na svojim ognjištima na Kosovu i Metohiji.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.
Proslava je počela večernjim bogosluženjem i promocijom spomen-knjige, nastavljena svečanom liturgijom i obraćanjima arhijereja, a završena koncertom ansambla Fenički biseri pred punom dvoranom Kulturnog centra u Baru.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.