Na praznik Ulaska Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista u Jerusalim, dok su se iz naroda čuli poklici „Osana Sinu Davidovu“, poglavar Srpske pravoslavne crkve u nadahnutoj besedi poručio je da samo Hristos donosi odgovor na najdublje čežnje i strahove čoveka – i nudi večni život tamo gde sve drugo staje.
U nedelju pred Vaskrs, kada svetlost Cvetne nedelje osvetljava tamu smrtnosti, Hram Svetog Save na Vračaru bio je mesto sabranja vernih koji su se okupili da proslave praznik Ulaska Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista u Jerusalim. U tom duhu radosti, nade i molitve, patrijarh srpski Porfirije služio je svetu liturgiju, u sasluženju vikarnih episkopa remezijanskog Stefana, topličkog Petra i janopoljskog Nikona, kao i brojnih sveštenika Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Ulazak Hristov u Jerusalim, dočekan palmama i poklicima: „Osana Sinu Davidovu! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje!“, nije samo liturgijski događaj, već večni priziv svakom srcu da otvori svoja vrata Onome koji dolazi da pobedi smrt i daruje večni život.
U svojoj besedi, patrijarh Porfirije govorio je iz dubine srca, nadahnuto, rečima koje su prevazilazile zvuke i doticale same temelje postojanja:
– Braćo i sestre, blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje! Osana Sinu Davidovu! Zaista je blagosloven Onaj koji dolazi u ime Gospodnje, a mi smo još više blagosloveni punoćom ljubavi Božje, jer sam Sin Božji dolazi da razreši najdublju i najvažniju tajnu života...
Foto: preuzeto sa spc.rs
Ova svetkovina ne govori samo o istorijskom događaju, nego i o svakodnevnom dolasku Hrista u naša srca. U vremenu kada se čovek trudi da kroz nauku, umetnost, filozofiju, pa čak i ideologije pronađe odgovor na pitanje života, patrijarh podseća da nijedan ljudski napor ne može da pobedi smrt:
– Ma koliko bio sposoban, ma koliko bio uspešan, ostaje neispunjena do kraja želja... Jer postoji smrt. Zato smo blagosloveni ne samo da nam dolazi neko u ime Gospodnje, nego nam sam Gospod dolazi baš zbog toga što sami ne možemo da razrešimo smisao i tajnu života, jer ne možemo da pobedimo smrt.
Foto: preuzeto sa spc.rs
U ovim rečima, kao u jeku vaskršnje nade, čuje se glas Crkve kroz vekove: smrt nije poslednja reč. Jer dolazi Onaj koji je sam Život – da pobedi smrt. Da ne bi bila besmislena ni naša ljubav, ni naša vrlina, ni naše dobro. Da bi večnost postala mera svakog trenutka.
Cveti, kao praznik radosti, istovremeno nagoveštavaju i Golgotu. Ali u toj senci krsta već se rađa zora Vaskrsenja. Patrijarh nas podseća da tajna groba dobija svoj odgovor – ne u teoriji, ne u simbolu, nego u ličnosti Hrista, koji svojim dolaskom i stradanjem donosi Život.
U liturgijskom saboru Cvetne nedelje, kada deca uz pesmu mašu grančicama kao nekoć deca Jerusalima, Crkva objavljuje večnu poruku: ljubav Božja nije tek utopija, već jedina sila koja daje smisao svemu. Jer dolazi Onaj koji razrešava tajnu života i tajnu smrti.
Zato, s verom i radošću, možemo reći i danas – kao i tada u Jerusalimu: Osana Sinu Davidovu! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje!
U crkvi Svetog kneza Lazara, uz molitveno prisustvo poglavara Srpske pravoslavne crkve, služena je sveta Liturgija, uz poziv vernicima na istrajnu molitvu.
U nedeljnoj liturgiji na Mirijevu, poglavar Srpske pravoslavne crkve ukazao na duboko duhovno značenje Krsta kao simbola spasenja i unutrašnjeg preobražaja vernika.
Lazarovo vaskrsenje nosi duboko teološko značenje, kao predokus trijumfa života nad smrću, a Lazareva subota nas podseća na snagu Božje ljubavi i nade.
Sa zvončićima oko vrata i vrbovim grančicama u rukama, stotine dece i vernika prošle su u molitvenom hodu do hrama Svetog Save, gde je vladika Petar služio bdenije uoči praznika Cveti — ulaska Gospodnjeg u Jerusalim.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U liturgiji pred vernicimaNa liturgiji, poglavar SPC govorio je o Hristovom smirenom dolasku, opasnostima spoljašnje pobožnosti i zamci prilagođavanja vere sopstvenim merilima.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Više od pet stotina Srba sabralo se u Visokim Dečanima na prazničnoj liturgiji koju je služio mitropolit Teodosije. Dolazak vernog naroda doneo je duhovnu snagu i ohrabrenje onima koji istrajavaju na svojim ognjištima na Kosovu i Metohiji.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da nijedno političko opredeljenje ne sme biti važnije od brata i sestre, upozorivši da mržnja, gnev i međusobne svađe vode ka tome da na kraju svi budu gubitnici.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.