KUMSTVO STARO 4 VEKA: Tradicija kakva se ne pamti u Srbiji - ovo je jedinstven slučaj
Počelo je još 1645. godine, u jesen, kada su se preci sadašnjih Ilinčića i Đenadića doselili iz Hercegovine u Mačvu.
Dvadeset šest godina nakon njegove pogibije, majka otkriva do sada nepoznate detalje iz života legendarnog vojnika — o krštenju, izboru krsne slave i tihoj veri koju je nosio u srcu.
Približava se 26. godišnjica pogibije Tibora Cerne, jednog od najsvetlijih junaka Bitke na Košarama. Njegovo ime urezano je među one koji su život položili braneći otadžbinu, ali istina o njegovoj ličnosti i veri tek sada dolazi do šire javnosti. Iza priče o neustrašivom vojniku krije se mlad čovek - skroman i vredan, ponosan i tih, muzičar i ribolovac, brat, sin, drug i - kako sada znamo — pravoslavni hrišćanin.
Zvanično je zabeleženo da je Tibor Cerna poginuo 27. aprila 1999. godine, u svojim dvadesetim godinama, na Košarama, u jednom od najžešćih okršaja Vojske Jugoslavije sa albanskim teroristima i pripadnicima NATO specijalnih jedinica. Bio je komandir streljačkog odeljenja 125. motorizovane brigade i, kako kažu saborci, oličenje drugarstva i časti.
– Po svedočenju očevidaca, moj sin je poginuo 28. aprila, mada svuda u dokumentima piše datum 27. april. Bila je velika gužva, mnogo je bilo poginulih, pa je došlo do zbrke u dokumentaciji – kaže Tiborova majka Kata.
Nije se povukao ni milimetar - zapisano je u svedočenjima. U najtežem trenutku, svesno je ustao iz zaklona kako bi otkrio položaj neprijateljskog snajperiste iz Legije stranaca, koji je danima odnosio živote njegovih drugova. Bio je ranjen prvim metkom, ali je ostao na nogama i izgovorio rečenicu koju će potom mnogi prepričavati: „Za ovu zemlju vredi poginuti.“ Drugi metak bio je koban. Zahvaljujući njegovoj hrabrosti, snajperista je otkriven i eliminisan.
Za ovu žrtvu Tibor je posthumno odlikovan Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena. Njegovo ime zauzima počasno mesto na spomeniku junacima sa Košara. Ipak, jedan važan deo njegovog identiteta ostao je decenijama u senci — njegova vera.
Krštenje u pravoslavnoj crkvi
Godinama se govorilo i pisalo o „Mađaru koji je život dao za Srbiju“. Niko, međutim, nije pitao Katu Cerna, njegovu majku, kojoj je vera sina bila poznata — tiho i dostojanstveno nošena. Tek danas, dvadeset šest godina kasnije, saznajemo da Tibor nije bio rimokatolik, kako se podrazumevalo zbog njegovog porekla, već pravoslavac — kršten u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
– Tibor zapravo nije bio kršten kao beba. Njegov brat jeste, ali ja nisam prihvatila da se crkveno venčam da bih mogla da krstim i njega. Tako je ostalo. Sve dok nismo otišli kod moje sestre na Đurđevdan. Došao je sveštenik da osvešta slavsku vodicu i da krsti sestrinu ćerku. Tibor je tada imao osam godina. Gledao je taj obred, pa me posle pitao: „Mama, mogu li i ja da se krstim?“ Ja mu kažem: „Ako ti hoćeš, možeš, nije problem.“ Sveštenik ga je odmah krstio. Kasnije je prijavio da slavi Đurđevdan – otkriva Tiborova majka Kata u razgovoru sa Boškom Jovanovićem, vojnim komentatorom i novinarom, magistrom međunarodnih odnosa, prvim invalidom koji je završio MGIMO — Moskovski državni univerzitet pri Ministarstvu inostranih poslova Rusije.
Naizgled obična scena iz svakodnevnog života jedne vojvođanske porodice, ali sa značenjem koje daleko prevazilazi formalni čin krštenja. To je bila dečja, iskrena i ničim uslovljena želja da pripada, da veruje i da živi u duhu zajedništva.
Bio je više Srbin nego Mađar
– Oba moja deteta su takva – kaže Kata. Iako su Mađari, kod kuće se govorio isključivo srpski.
– Sredina je bila srpska. Moja deca su odrasla u srpskom okruženju, školovala se, učestvovala u običajima, slavama, svemu. Tibor je kao dete govorio da hoće da bude Piroćanac, jer su komšije bile iz tih krajeva.
Tibor je od malena pokazivao ozbiljnost i odgovornost. Od šesnaeste godine svirao je po kafanama i kulturno-umetničkim društvima da bi sam sebe školovao i pomagao porodici. Voleo je pecanje, muziku i red. Vaspitan u domu u kojem se znao red, i gde su roditelji bili autoritet, ali i oslonac, Tibor je rano izrastao u čoveka koji se ne meri po godinama, već po delima.
– Prvenstveno je bio čovek. Ta ljudskost u njemu je prevagnula, pa je zato i došlo do ovoga kako je došlo – kaže Kata.
U vojsci je bio omiljen ne samo zbog hrabrosti, već i zbog topline. Pomagao je, tešio, podizao moral drugovima. Nije bio samo vojnik, bio je brat među saborcima. I zato njegova žrtva nikada neće biti samo vojna. Ona je i ljudska, i duhovna.
Vera kao svedočanstvo
„Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“. reči iz Jevanđelja po Jovanu osvetljavaju dubinu Tiborove žrtve. Položiti život za bližnje svoje jeste, po Hristovim rečima, najuzvišeniji izraz ljubavi. A Tiborova žrtva jeste upravo to — ljubav do kraja.
I da nije bio pravoslavac, ništa ne bi umanjilo veličinu onoga što je učinio. Ali činjenica da jeste, obavezuje nas da ga pominjemo ne samo kao heroja vojske, već i kao vernika — člana Crkve, koji je život dao braneći ne samo granice zemlje, već i dostojanstvo naroda kome je pripadao. On je danas deo Nebeske Srbije.
Njegovo krštenje, Đurđevdan koji je izabrao za svoju krsnu slavu — sve su to tihi znaci jednog života duboko ukorenjenog u vrednostima i identitetu koji nije tražio priznanja, već je živeo svedočanstvo. Zato Crkva, kao i narod, duguju Tiboru više od spomena. Duguju mu večnu zahvalnost, molitveno sećanje i poštovanje koje ne prestaje s prolaskom godina.
Ako ne poštuješ svoju istoriju, opet će te isto snaći
– Nama treba da prođe sto godina da bi jedan Vojvoda Mišić dobio spomenik. Ne može narod da se uči sto godina pogrešno – kaže Kata Cerna. Njene reči nisu izgovorene ni s gorčinom ni s ogorčenjem, već s tišinom jedne majke koja je izgubila sina, ali čiji duh ne traži osvetu, već istinu i sećanje.
Tibor Cerna nije bio samo vojnik, junak, ni samo Mađar ili Srbin. On je bio - čovek. U vremenu kada su mnogi bežali, on je ostao. U trenutku kada je mogao da ćuti, on je govorio. Kad je mogao da se skloni, on je ustao.
Zato je Tibor ime koje nas obavezuje. Da ga ne zaboravimo. Da ga ne izneverimo. Da razumemo da su žrtve poput njegove temelj na kojem danas stojimo.
A u svakoj crkvi, kad se pomene molitva za pale vojnike, jedno ime zaslužuje posebno mesto: Tibor Cerna, pravoslavni Srbin iz jedne skromne mađarske porodice — junak koji je svojom krvlju posvedočio ljubav prema narodu, otadžbini i Bogu.
Počelo je još 1645. godine, u jesen, kada su se preci sadašnjih Ilinčića i Đenadića doselili iz Hercegovine u Mačvu. U paraklisu Bogoslovije Svetog Save održana je svečanost povodom 26. godišnjice NATO bombardovanja, na kojoj su odlikovani pojedinci koji su svojim delima svedočili požrtvovanost, patriotizam i neprolaznu ljubav prema srpskom narodu. Breber je teško ranjen prilikom rušenja novosadskog mosta, ali tom prilikom je doživeo i neverovatno iskustvo. Za saborno krštenje prijaviti se mogu svi zainteresovani pozivom ili porukom na broj telefona.
KUMSTVO STARO 4 VEKA: Tradicija kakva se ne pamti u Srbiji - ovo je jedinstven slučaj
SEĆANJE NA HEROJE I BORBA ZA ISTINU: Dodeljena priznanja za hrabrost i veru u otadžbinu
KAKO JE ZVONIMIRA BREBERA PRONAŠLA KRSNA SLAVA NA MOSTU SLOBODE 1999. GODINE: Neverovatna priča Novosađanina koja tera suze na oči
TRADICIONALNO SABORNO KRŠTENJE U VELIKOJ SVETINJI: I ove godine će biti održana velika svečanost, ovo je broj za prijavu
Netruležne mošti nastojateljice manastira na Egini i duhovnog čeda Svetog Nektarija već decenijama izazivaju podelu među vernicima i crkvenim vlastima.
Uobičajeno je da se sveće pale za zdravlje i spasenje živih osoba, kao i za pokoj duša preminulih.
Jedan od četvorice, koji su neumorno radili na obnovi "duhovne banje - Tumane" je i monah Teofil, on je za portal religija.rs opisao kako je tekao njegov put spoznaje vere, a potom i odlazak u manastir.
Sveti Pajsije i Prepodobni Porfirije razotkrivaju mračne tajne savremenih muzičkih pravaca i ukazuju na duhovnu silu vizantijskog pojanja koje umiruje srce i spaja čoveka s Bogom.
Jedan od četvorice, koji su neumorno radili na obnovi "duhovne banje - Tumane" je i monah Teofil, on je za portal religija.rs opisao kako je tekao njegov put spoznaje vere, a potom i odlazak u manastir.
Sestra Frensis Dominici Piskatela sa Long Ajlenda (Njujork) služi Katoličkoj crkvi od 1931. godine
Uz svetu relikviju — levu ruku Svetog Save i blagoslov patrijarha Porfirija, Spasovdanska litija obasjala je srce Beograda. Na čelu povorke je i heroj sa Dunava – alas koji je spasao 33 života, a sada nosi Časni krst kroz molitveni hod prestoničkim ulicama.
Otac Ljuba na početku naglašava kako je ovo pitanja našeg narodnog pada i na koja je teško dati odgovor objašnjavajući da se radi o jednom apsurdu hrišćanskog morala koji se traži gde ga prosto nema, a njegov odgovor vam prenosimo u celosti.
Sestra Frensis Dominici Piskatela sa Long Ajlenda (Njujork) služi Katoličkoj crkvi od 1931. godine
Kum daje zavet pred Bogom i Crkvom da će voditi kumče kroz hrišćanski život, ali šta ako on svoju obavezu ne ispunjava.
Palačinke od krompira, pržene na masti i punjene džemom, vraćaju duh detinjstva i toplinu doma u svaki zalogaj – naučite kako da ih pripremite po starinskom receptu koji se prenosi s kolena na koleno.