KUMSTVO STARO 4 VEKA: Tradicija kakva se ne pamti u Srbiji - ovo je jedinstven slučaj
Počelo je još 1645. godine, u jesen, kada su se preci sadašnjih Ilinčića i Đenadića doselili iz Hercegovine u Mačvu.
Dvadeset šest godina nakon njegove pogibije, majka otkriva do sada nepoznate detalje iz života legendarnog vojnika — o krštenju, izboru krsne slave i tihoj veri koju je nosio u srcu.
Približava se 26. godišnjica pogibije Tibora Cerne, jednog od najsvetlijih junaka Bitke na Košarama. Njegovo ime urezano je među one koji su život položili braneći otadžbinu, ali istina o njegovoj ličnosti i veri tek sada dolazi do šire javnosti. Iza priče o neustrašivom vojniku krije se mlad čovek - skroman i vredan, ponosan i tih, muzičar i ribolovac, brat, sin, drug i - kako sada znamo — pravoslavni hrišćanin.
Zvanično je zabeleženo da je Tibor Cerna poginuo 27. aprila 1999. godine, u svojim dvadesetim godinama, na Košarama, u jednom od najžešćih okršaja Vojske Jugoslavije sa albanskim teroristima i pripadnicima NATO specijalnih jedinica. Bio je komandir streljačkog odeljenja 125. motorizovane brigade i, kako kažu saborci, oličenje drugarstva i časti.
– Po svedočenju očevidaca, moj sin je poginuo 28. aprila, mada svuda u dokumentima piše datum 27. april. Bila je velika gužva, mnogo je bilo poginulih, pa je došlo do zbrke u dokumentaciji – kaže Tiborova majka Kata.
Nije se povukao ni milimetar - zapisano je u svedočenjima. U najtežem trenutku, svesno je ustao iz zaklona kako bi otkrio položaj neprijateljskog snajperiste iz Legije stranaca, koji je danima odnosio živote njegovih drugova. Bio je ranjen prvim metkom, ali je ostao na nogama i izgovorio rečenicu koju će potom mnogi prepričavati: „Za ovu zemlju vredi poginuti.“ Drugi metak bio je koban. Zahvaljujući njegovoj hrabrosti, snajperista je otkriven i eliminisan.
Za ovu žrtvu Tibor je posthumno odlikovan Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena. Njegovo ime zauzima počasno mesto na spomeniku junacima sa Košara. Ipak, jedan važan deo njegovog identiteta ostao je decenijama u senci — njegova vera.
Krštenje u pravoslavnoj crkvi
Godinama se govorilo i pisalo o „Mađaru koji je život dao za Srbiju“. Niko, međutim, nije pitao Katu Cerna, njegovu majku, kojoj je vera sina bila poznata — tiho i dostojanstveno nošena. Tek danas, dvadeset šest godina kasnije, saznajemo da Tibor nije bio rimokatolik, kako se podrazumevalo zbog njegovog porekla, već pravoslavac — kršten u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
– Tibor zapravo nije bio kršten kao beba. Njegov brat jeste, ali ja nisam prihvatila da se crkveno venčam da bih mogla da krstim i njega. Tako je ostalo. Sve dok nismo otišli kod moje sestre na Đurđevdan. Došao je sveštenik da osvešta slavsku vodicu i da krsti sestrinu ćerku. Tibor je tada imao osam godina. Gledao je taj obred, pa me posle pitao: „Mama, mogu li i ja da se krstim?“ Ja mu kažem: „Ako ti hoćeš, možeš, nije problem.“ Sveštenik ga je odmah krstio. Kasnije je prijavio da slavi Đurđevdan – otkriva Tiborova majka Kata u razgovoru sa Boškom Jovanovićem, vojnim komentatorom i novinarom, magistrom međunarodnih odnosa, prvim invalidom koji je završio MGIMO — Moskovski državni univerzitet pri Ministarstvu inostranih poslova Rusije.
Naizgled obična scena iz svakodnevnog života jedne vojvođanske porodice, ali sa značenjem koje daleko prevazilazi formalni čin krštenja. To je bila dečja, iskrena i ničim uslovljena želja da pripada, da veruje i da živi u duhu zajedništva.
Bio je više Srbin nego Mađar
– Oba moja deteta su takva – kaže Kata. Iako su Mađari, kod kuće se govorio isključivo srpski.
– Sredina je bila srpska. Moja deca su odrasla u srpskom okruženju, školovala se, učestvovala u običajima, slavama, svemu. Tibor je kao dete govorio da hoće da bude Piroćanac, jer su komšije bile iz tih krajeva.
Tibor je od malena pokazivao ozbiljnost i odgovornost. Od šesnaeste godine svirao je po kafanama i kulturno-umetničkim društvima da bi sam sebe školovao i pomagao porodici. Voleo je pecanje, muziku i red. Vaspitan u domu u kojem se znao red, i gde su roditelji bili autoritet, ali i oslonac, Tibor je rano izrastao u čoveka koji se ne meri po godinama, već po delima.
– Prvenstveno je bio čovek. Ta ljudskost u njemu je prevagnula, pa je zato i došlo do ovoga kako je došlo – kaže Kata.
U vojsci je bio omiljen ne samo zbog hrabrosti, već i zbog topline. Pomagao je, tešio, podizao moral drugovima. Nije bio samo vojnik, bio je brat među saborcima. I zato njegova žrtva nikada neće biti samo vojna. Ona je i ljudska, i duhovna.
Vera kao svedočanstvo
„Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“. reči iz Jevanđelja po Jovanu osvetljavaju dubinu Tiborove žrtve. Položiti život za bližnje svoje jeste, po Hristovim rečima, najuzvišeniji izraz ljubavi. A Tiborova žrtva jeste upravo to — ljubav do kraja.
I da nije bio pravoslavac, ništa ne bi umanjilo veličinu onoga što je učinio. Ali činjenica da jeste, obavezuje nas da ga pominjemo ne samo kao heroja vojske, već i kao vernika — člana Crkve, koji je život dao braneći ne samo granice zemlje, već i dostojanstvo naroda kome je pripadao. On je danas deo Nebeske Srbije.
Njegovo krštenje, Đurđevdan koji je izabrao za svoju krsnu slavu — sve su to tihi znaci jednog života duboko ukorenjenog u vrednostima i identitetu koji nije tražio priznanja, već je živeo svedočanstvo. Zato Crkva, kao i narod, duguju Tiboru više od spomena. Duguju mu večnu zahvalnost, molitveno sećanje i poštovanje koje ne prestaje s prolaskom godina.
Ako ne poštuješ svoju istoriju, opet će te isto snaći
– Nama treba da prođe sto godina da bi jedan Vojvoda Mišić dobio spomenik. Ne može narod da se uči sto godina pogrešno – kaže Kata Cerna. Njene reči nisu izgovorene ni s gorčinom ni s ogorčenjem, već s tišinom jedne majke koja je izgubila sina, ali čiji duh ne traži osvetu, već istinu i sećanje.
Tibor Cerna nije bio samo vojnik, junak, ni samo Mađar ili Srbin. On je bio - čovek. U vremenu kada su mnogi bežali, on je ostao. U trenutku kada je mogao da ćuti, on je govorio. Kad je mogao da se skloni, on je ustao.
Zato je Tibor ime koje nas obavezuje. Da ga ne zaboravimo. Da ga ne izneverimo. Da razumemo da su žrtve poput njegove temelj na kojem danas stojimo.
A u svakoj crkvi, kad se pomene molitva za pale vojnike, jedno ime zaslužuje posebno mesto: Tibor Cerna, pravoslavni Srbin iz jedne skromne mađarske porodice — junak koji je svojom krvlju posvedočio ljubav prema narodu, otadžbini i Bogu.
Počelo je još 1645. godine, u jesen, kada su se preci sadašnjih Ilinčića i Đenadića doselili iz Hercegovine u Mačvu. U paraklisu Bogoslovije Svetog Save održana je svečanost povodom 26. godišnjice NATO bombardovanja, na kojoj su odlikovani pojedinci koji su svojim delima svedočili požrtvovanost, patriotizam i neprolaznu ljubav prema srpskom narodu. Breber je teško ranjen prilikom rušenja novosadskog mosta, ali tom prilikom je doživeo i neverovatno iskustvo. Za saborno krštenje prijaviti se mogu svi zainteresovani pozivom ili porukom na broj telefona.


KUMSTVO STARO 4 VEKA: Tradicija kakva se ne pamti u Srbiji - ovo je jedinstven slučaj
SEĆANJE NA HEROJE I BORBA ZA ISTINU: Dodeljena priznanja za hrabrost i veru u otadžbinu
KAKO JE ZVONIMIRA BREBERA PRONAŠLA KRSNA SLAVA NA MOSTU SLOBODE 1999. GODINE: Neverovatna priča Novosađanina koja tera suze na oči
TRADICIONALNO SABORNO KRŠTENJE U VELIKOJ SVETINJI: I ove godine će biti održana velika svečanost, ovo je broj za prijavu
Na najsvetiji srpski praznik, na vrhu planine gde je otvorena Kapija slobode, razvijeno je znamenje heroja sa Prokletija - spojena su dva bojišta i dve epohe u jedan zavet vaskrsle nacije
U besedi za 27. ponedeljak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ochridski i Žički objašnjava kako raznovrsna zvanja oblikuju telo Crkve i vode verne ka spasenju.
Strah od nerazumevanja često zaustavlja vernike, ali jedna mudrost optinskog monaha pokazuje kako strpljenje i smirenje otvaraju vrata duhovnog mira i Božije blagodati.
Protinica Olga Jurevič otvoreno govori o preprekama koje stoje na putu ka odluci o sklapanju braka: od sumnje u izbor partnera do bojazni od ličnog sloma, i otkriva kojim putem se dolazi do sigurnosti, zrelosti i prave bliskosti.
Vernici se često pitaju da li tuđi krst nosi tuđu sudbinu, a odgovor sveštenika ruši rasprostranjene strahove.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Čini se da vernici u Srbiji, pa i šire, duhovnu stranu često zanemaruju, pa se post za mnoge svodi, pre svega, na opterećenje time šta će da jedu.
Otkrijte kako kombinacija začina, crnog luka, belog luka i crvenog vina pretvara običan karfiol u hranljiv i bogat obrok koji je vekovima služio monasima.
U besedi za 26. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako unutrašnje poniženje i dobrodetelj otkrivaju pravi put ka duhovnom vrhu.