BAKA RUSKOG CARA JE BILA SRPKINJA! Ruski monah otkrio: "Mi smo jedan narod, ovaj istorijski dokaz to potvrđuje"
Ruski jeromonah otkrio na koj način su dva naroda povezani i to dokazao istorijskim činjenicama.
Na najsvetiji srpski praznik, na vrhu planine gde je otvorena Kapija slobode, razvijeno je znamenje heroja sa Prokletija - spojena su dva bojišta i dve epohe u jedan zavet vaskrsle nacije
Na vrhu Kajmakčalana, planine čiji je svaki pedalj natopljen krvlju srpskih vojnika koji su 1916. godine otvorili Kapiju slobode, na Vidovdan se zaviorila zastava herojske 125. motorizovane brigade, pod kojom su decenijama kasnije ginuli junaci sa Košara.
Iako su bitke na Košarama i Kajmakčalanu udaljene osam decenija, a razdvajaju ih Prokletije i Nidže, u njihovom junaštvu nema razlike. I jedni i drugi ostavili su svoje seni da stražare po gudurama i vrletima, upisavši svoje podvige u genetski kod srpskog naroda. Kako piše Sputnjik, znamenje branilaca Košara na najviši vrh planine Nidže iznela je reporterka ovog medija tokom Vidovdanskog marša na Kajmakčalan, koji je u čast slavnih predaka organizovalo Udruženje „Kajmakčalan 1916“ sa turizmologom Biljanom Marčetom, poznatom po neumornom traganju za zaboravljenim grobovima srpskih ratnika po grčkim selima.
KAJMAKČALAN - KAPIJA SLOBODE
Kajmakčalan, vrh visok 2.525 metara, predstavljao je strategijski ključ Solunskog fronta, ali i moralnu granicu – na njemu se završavala Grčka, a počinjala okupirana Srbija. Za srpskog vojnika povratak na rodnu grudu bio je svetinja. Zato su juriši vaskrsle srpske vojske, koja je preživela Albansku golgotu i ojačala na ostrvu nade – Krfu, bili nalik povратku iz mrtvih. Bugarski vojnici, verujući da su Srbi uništeni, bežali su vičući: „Idu mrtvi“.

PAKAO U OBLAČNOM OREOLU
Bitka je trajala danima. Rovovi su osvajani i gubljeni, vodile su se borbe prsa u prsa, krv je natapala stene. Potporučnik Stanislav Krakov zabeležio je slike pakla:
– Stotinu topova tresu planinu. Čini nam se da stene Borisovog grada gore. Nad kotom 2525 mešaju se crveni, žuti, beli i crni oblaci. Kao da stotinu kratera baca lavu. U gustim oblacima vide se ljudska tela, cela ili u komadima, kako lete u vis.
Na kraju, 30. septembra 1916. godine, srpska vojska je osvojila Kajmakčalan. Vrhovna komanda izdala je proglas: „Junaci, zauzeli ste orlovo gnezdo, silnu tvrđavu i svu nadu neprijateljevu, zauzeli ste Kajmakčalan. Vrata za našu milu Srbiju otvorili ste.“
Cena pobede bila je strašna – Drinska divizija imala je više od 1.000 mrtvih i 2.500 ranjenih. Ukupni srpski gubici iznosili su 4.643 vojnika i oficira, a bugarski su bili još veći. Plato je bio prekriven telima okupatorskih vojnika.
SPOMEN-KAPELA I SRCE PRIJATELJA
Na vrhu Kajmakčalana regent Aleksandar Karađorđević naredio je izgradnju spomen-kapele u kojoj su sahranjene kosti junaka. Tamo počiva i srce švajcarskog dobrovoljca i prijatelja Srba, doktora Arčibalda Rajsa, ispunjavajući njegovu želju da bude sa ratnim drugovima.
Danas, Kajmakčalan retko posećuju Srbi, a spomen-kapela, gordo i tiho, svedoči o vaskrsenju naroda koji je kroz istoriju išao putem krsta i vaskrsenja. Na Vidovdan, dan Kosovskog zaveta, na njegovom vrhu zaviorila se zastava Košara, potvrđujući da se ista krv heroja s Prokletija i Nidže nikada nije ohladila.
VEČNA STRAŽA JUNAKA
Dok vetar niz padine kotrlja stihove Alekse Šantića ispevane div-junacima Kajmakčalana:
Putniče stani. Ovde leže oni! … Srbi znaju da, dok god njihova znamenja blistaju na takvim mestima, Kapija slobode nikada neće biti zatvorena.
Ruski jeromonah otkrio na koj način su dva naroda povezani i to dokazao istorijskim činjenicama. Dvadeset šest godina nakon njegove pogibije, majka otkriva do sada nepoznate detalje iz života legendarnog vojnika — o krštenju, izboru krsne slave i tihoj veri koju je nosio u srcu. Od slovenske reči „ljubav“ u srcu rumunskog jezika, do ćiriličnih tragova u manastirima Vlaške — fascinantna priča o vekovima duhovne, jezičke i kulturne bliskosti koje današnje elite često previđaju ili brišu. Molitve sabranih odzvanjaju kroz vekove – podsećajući da se ljubav prema otadžbini ne gasi ni pred najvećim iskušenjima.

Gomila ovih prah kraljeva kriju.
Sa kapom u ruci njima se pokloni.
I redom tako ižljubi ih sviju.
BAKA RUSKOG CARA JE BILA SRPKINJA! Ruski monah otkrio: "Mi smo jedan narod, ovaj istorijski dokaz to potvrđuje"
POSLE DVE I PO DECENIJE OTKRIVENA ISTINA O HEROJU SA KOŠARA – TIBORU CERNI! Majka Kata poručuje: “BIO JE VIŠE SRBIN NEGO MAĐAR, KRŠTEN JE U PRAVOSLAVNOJ CRKVI!”
ZABORAVLJENA POGLAVLJA NAŠE ISTORIJE: Kako su Srbi, Bugari i Rumuni nekada govorili istim jezikom duše
DIRLJIVE SLIKE VIDOVDANA IZ GRAČANICE: Na praznik zasijao plamen otpora i nade u srcu Kosova i Metohije (FOTO, VIDEO)
U besedi za subotu 5. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o ljudima koji veruju samo sili, razumu i materiji, ali se u času najveće nevolje vraćaju pred lice Boga od koga su se udaljili.
Svetogorski starac objašnjava zašto i molitva izgovorena bez pune sabranosti nije prazna, već deluje kao duhovni udar koji zaustavlja haos misli i odvraća ono što čoveka udaljava od mira.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Carigradski patrijarh poručio je da se približavanje Carigradske i Rimokatoličke crkve nastavlja i ocenio da je obnova punog zajedništva istorijski proces koji više ne može da se zaustavi.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Svečani početak Sabora označen je nakon liturgije tradicionalnim "prizivom Duha Svetog" u kripti Hrama Svetog Save.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Srce mladog sveštenika nije izdržalo postoperativni period.
Jednostavno jelo od nekoliko sastojaka vekovima je bilo nezaobilazno tokom posta na ulju, a tajna punog ukusa krije se u načinu kuvanja i strpljivom krčkanju koje pasulju daje posebnu aromu.
Monahinja Hristina decenijama je, bez buke i želje za priznanjem, služila Crkvi i ljudima, a oni koji su je poznavali pamte je kao simbol krotosti, požrtvovanja i tihe vere koja je menjala živote oko nje.