OVO JE NEŠTO NAJKORISNIJE ŠTO MOŽETE UČINITI ZA SVOJE DETE: Sveti Porfirije upozorava na grešku koju roditelji nesvesno prave
Jedna snažna pouka svetogorskog starca pokazuje put kojim se odgaja hrišćanin, a ne egoista.
U trenutku najveće nevolje, objašnjenje velikog duhovnika 20. veka otkriva kako pravoslavlje tumači nevinost, bol i mesto duše u večnosti, pružajući utehu i snagu svima koji veruju.
Svaki roditelj suočava se s pitanjem koje steže srce: zašto neka deca odlaze prerano, dok svet i dalje nastavlja svojim iskušenjima? Kako objasniti misteriju nevinosti pogođene bolom? Odgovor na ovu večnu dilemu nudi pouka jeromonaha Serafima Rouza, poznatog po duhovnoj dubini i životnom iskustvu.
- Video sam u svom životu blagodatnu decu, bukvalno obeleženu posebnim znakom. Neku od njih Gospod uzima Sebi u detinjstvu, da se ne bi isprljali u blatu ovog sveta. Video sam jedno umiruće dete: upao je u lonac sa ključalom vodom i dobio smrtonosne opekotine. Dete je imalo tri ili četiri godine. Do tada majka ga je često dovodila u crkvu radi pričešća. On je umirao u teškim mukama, ali nije vrištao, nije plakao. Kada sam mu prišao, zadao mi je neočekivano za mene pitanje: „Zašto dobra deca umiru rano?“. Odgovorio sam: „Zato što ih Anđeli čekaju da bi ih uzeli sebi“. Zatvorio je oči i činilo mi se da se tiho osmehnuo - posvedočio je jeromonah Serafim Rouz u jednoj od svojih pouka.
Reči koje je preneo nije samo uteha roditeljima, već i svetionik za sve vernike: nevinost i dobrotu Gospod prepoznaje i čuva, čak i kada ljudsko oko vidi samo tragediju. U pravoslavlju, svako životno iskušenje, pa i gubitak deteta, shvata se kroz prizmu Božje providnosti - bol se ne gaji bez smisla, a svaka duša koja prerano napusti zemaljski život nalazi svoje mesto u beskrajnoj svetlosti Božijoj.
Kroz ovu pouku, pravoslavni vernici uče da gledaju dalje od očiglednog bola, prepoznajući ruku Božiju u tajanstvenom hodu života i smrti, i da u molitvi i veri nalaze snagu da prihvate ono što ljudski razum često ne može da objasni.

Saborna Poslanica Svetog apostola Jude (Jakovljevog), začalo 77 (1,1-10)
1. Juda, sluga Isusa Hrista, a brat Jakovljev, prizvanima, osvećenima Bogom Ocem i sačuvanima Isusom Hristom:2. Milost i mir i ljubav da vam se umnoži.3. Ljubljeni, starajući se na svaki način da vam pišem o opštem spasenju, imadoh potrebu da vam pišem moleći da se borite za veru jedanput predanu svetima.4. Jer se uvukoše neki ljudi odavno unapred zapisani za ovu osudu, bezbožnici koji blagodat Boga našega izvrću na razvrat, i odriču se jedinoga Vladike i Gospoda našega Isusa Hrista.
5. A hoću da vas podsetim, što vi svakako znate, da Gospod spasivši narod iz zemlje egipatske, pogubi zatim one koji ne verovaše;6. i anđele koji ne održaše svoje dostojanstvo, nego napustiše svoje boravište, ostavio je za sud velikoga Dana u okovima večnim pod mrakom,7. kao što Sodom i Gomor, i gradovi oko njih koji se behu na njima sličan način odali bludu i poveli za drugim telom, stoje kao primer, podvrgnuti osudi ognja večnog.
8. Slično, dakle, i ove sanjalice skrnave telo i preziru Gospodstvo (Božije), a na slave hule.9. A Mihailo Arhanđel, kada prepirući se sa đavolom govoraše o Mojsejevom telu, ne usudi se izreći hulnoga suda, nego reče: „Gospod neka ti zapreti!”10. A ovi hule na ono što ne znaju; a što po prirodi kao beslovesne životinje znaju, u tome se razvraćaju.
Jevanđelje po Luki, začalo 109 (22,39-42; 22,45-71; 23,1)
39. I izišavši, ode po običaju na goru Maslinsku; a za njim odoše i učenici njegovi.40. A kad bi na mestu reče im: „Molite se da ne padnete u iskušenje.“41. I sam odstupi od njih koliko se može kamenom dobaciti, i kleknuvši na kolena moljaše se42. govoreći: „Oče, kad bi hteo da proneseš ovu čašu mimo mene! Ali ne moja volja, no Tvoja neka bude!“45. I ustavši od molitve dođe učenicima, i nađe ih da spavaju od žalosti,46. i reče im: „Što spavate? Ustanite i molite se da ne padnete u iskušenje!“
47. Dok on još govoraše, gle narod, i jedan od Dvanaestorice, zvani Juda, iđaše pred njima, i približi se Isusu da ga poljubi. Jer im beše dao ovakav znak: „Koga poljubim, taj je!“48. A Isus mu reče: „Judo, zar celivom izdaješ Sina Čovečijeg?“49. A kad oni što behu s njim videše šta će biti, rekoše mu: „Gospode, da bijemo nožem?“50. I udari jedan od njih slugu prvosveštenikovog, i odseče mu desno uho.51. A Isus odgovorivši reče: „Ostavite se toga.“ I dohvativši se uha njegovog, isceli ga.
52. A prvosveštenicima i vojvodama hramovnim i starešinama koji behu došli na njega reče Isus: „Zar ste kao na razbojnika izišli s noževima i koljem da me uhvatite?53. Svaki dan bio sam s vama u hramu i ne digoste ruke na mene; ali ovo je vaš čas i vlast tame.“54. A kad ga uhvatiše, odvedoše ga i uvedoše u dvor prvosveštenika. A Petar iđaše za njim izdaleka.55. I kad naložiše vatru nasred dvorišta i sedoše zajedno, i Petar seđaše među njima.
56. Videvši ga pak jedna sluškinja gde sedi kod vatre, i pogledavši na njega reče: „I ovaj beše sa njim.57. A on ga se odreče govoreći: „Ženo, ne poznajem ga.“58. I malo zatim vide ga i drugi i reče: „I ti si od njih.“ A Petar reče: „Čoveče, nisam.“59. I pošto prođe oko jednoga časa, drugi neko potvrđivaše govoreći: „Zaista i ovaj beše s njim; jer je Galilejac.“60. A Petar reče: „Čoveče, ne znam šta govoriš.“ I odmah dok on još govoraše zapeva petao.
61. I obazrevši se Gospod pogleda na Petra, i seti se Petar reči Gospodnje kako mu reče: „Pre nego što petao zapeva odreći ćeš me se triput.“62. I izišavši napolje, plakaše gorko.63. A ljudi koji držahu Isusa rugahu mu se, i bijahu ga.64. I pokrivši ga udarahu ga po licu i pitahu ga govoreći: „Proreci ko te udari?“65. I druge mnoge hule govorahu na njega.66. I kada se razdani, sabraše se starešine narodne, prvosveštenici i književnici, i odvedoše ga u svoj Sinedrion
67. Govoreći: „Ako si ti Hristos, kaži nam.“ A on im reče: „Ako vam i kažem, nećete verovati.68. A ako vas i zapitam, nećete mi odgovoriti, niti ćete me pustiti.69. Od sada će Sin Čovečiji sedeti sa desne strane sile Božije.“70. Svi pak rekoše: „Ti li si, dakle, Sin Božiji?“ A on im reče: „Vi kažete da sam ja.“71. A oni rekoše: „Što nam još treba svedočenja? Jer sami čusmo iz usta njegovih.“1. I ustade sve mnoštvo i odvede ga Pilatu.
Jedna snažna pouka svetogorskog starca pokazuje put kojim se odgaja hrišćanin, a ne egoista.
Reči jednog od najvećih duhovnika 20. veka podsećaju da nijedan greh nije jači od Božijeg milosrđa i da svaki čovek može pronaći put ka pokajanju i svetosti.
Duhovna pouka koja otkriva kako zajednička molitva Crkve postaje snažan kanal milosrđa i povezanosti između generacija.
Svetogorski starac objašnjava zašto sveta tajna ispovesti nije puko nabrajanje grešnih pomisli i kako duhovna budnost može doneti mir i duhovno jačanje.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Strah nas ne približava Bogu i ne može zaštititi našu decu od svih tuga, naglašava čtec Sergije.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Svetitelj je upozoravao da preterano hvaljenje dece podstiče egoizam, a roditeljima savetovao da ih odmalena uče zahvalnosti, odgovornosti i smirenju.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.