KRŠTENJE, VENČANJE I SAHRANA POD LUPOM CRKVE: Nije vera sve ono što narod radi
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.
Njihovo poreklo vodi do Hrista i apostola, a njihovo značenje vekovima ostaje temelj duhovnog života pravoslavnih hrišćana.
Svete tajne Pravoslavne crkve nisu ljudska tvorevina. Sve ih je ustanovio sam Gospod i sve imaju svoje utemeljenje u Svetom pismu. Međutim, istorija nastanka svake svete tajne veoma je opsežna i složena tema. Za one koji žele da se dublje upoznaju s ovom temom postoji bogata literatura napisana razumljivim i pristupačnim jezikom.
Ovde, uz izvesna pojednostavljenja, donosimo samo osnovne informacije o suštini i nastanku svetih tajni.

Suština: Krštenjem čovek stupa u Crkvu i prima novo, duhovno, rođenje. Dok ne primi krštenje, čovek ostaje pod vlašću praroditeljskog greha, ali se samim krštenjem menja način njegovog postojanja. Sjedinjuje se sa Hristom i prevazilazi vlast praroditeljskog greha. Bez primanja svete tajne krštenja nije moguće pristupiti drugim svetim tajnama Crkve. Krštenje se može izvršiti samo jednom, o čemu se u Simvolu vere kaže:
- Ispovedam jedno krštenje za oproštenje grehova.
Biblijsko utemeljenje: Svetu tajnu ustanovio je sam Isus Hristos. U Jevanđelju po Jovanu stoji:
- Zaista, zaista ti kažem: "Ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u Carstvo Božje" (Jn 3, 5).
Sam Hristos je primio krštenje od Svetog Jovana Krstitelja (Mt 3, 15–16), a posle Svog vaskrsenja poslao je učenike da propovedaju i krštavaju:
"Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha" (Mt 28, 19).
Istorija: U apostolsko vreme ljudi su krštavani gotovo odmah pošto bi poverovali u Hrista, bez duže pripreme. Od II veka ustalila se praksa katihizacije, odnosno pripreme odraslih za krštenje, koje se tada najčešće obavljalo dva puta godišnje, na Božić i Vaskrs. Sam čin krštenja kao posebno bogosluženje oblikovao se kasnije.

Suština: Novokršteni kroz pomazanje svetim mirom prima blagodatnu pomoć i snagu za borbu protiv greha i život po Božjim zapovestima.
Biblijsko utemeljenje: Sveta tajna miropomazanja ima svoje utemeljenje u Jevanđelju. Gospod kaže: „Ako je ko žedan, neka dođe meni i pije. Koji u mene veruje, kao što Pismo reče, iz utrobe njegove poteći će reke vode žive.“ A ovo reče za Duha Svetoga, koga su imali da prime oni koji veruju u Njega (Jn 7, 37–39).
Takođe, apostol Jovan piše: „A vi imate pomazanje od Svetoga i znate sve“ (1 Jn 2, 20), a apostol Pavle: „A Bog je Onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje u Hristu i koji nas pomaza“ (2 Kor 1, 21).
Istorija: Laodikijski sabor, održan 343. godine, odredio je da se sveta tajna miropomazanja vrši neposredno posle krštenja.

Suština: Hleb i vino, prineseni kao darovi, molitvom Crkve postaju telo i krv Gospoda Isusa Hrista. Pričešćujući se svetim darovima, hrišćani se stvarno, a ne samo simbolično ili misaono, sjedinjuju sa Hristom.
Biblijsko utemeljenje: Svetu tajnu ustanovio je sam Hristos. U Jevanđelju po Jovanu kaže: „Ko jede telo moje i pije krv moju ima život večni; i Ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan“ (Jn 6, 54). Uoči Svoga stradanja, na Tajnoj večeri, Hristos je izvršio prvu evharistiju i pričestio svoje učenike (Mt 26, 26–28).
Istorija: Posle Hristovog vaskrsenja apostoli su pošli po svetu propovedajući Jevanđelje, osnivali crkvene zajednice, služili svetu tajnu evharistije i ostavili je u amanet episkopima i sveštenicima koje su rukopoložili da je neprekidno savršavaju.

Suština: Hrišćanin usmeno ili pismeno, u prisustvu sveštenika koji je svedok njegovog pokajanja pred Bogom, ispoveda svoje grehe i od Gospoda prima oproštaj.
Biblijsko utemeljenje: Praksa ispovedanja ima korene još u starom zavetu (Sud 10, 10; Ps 50; 1 Jezd 9; Nem 1, 6–7; Dan 9, 4–19; 1 Sam 15, 24–25 i dr.). Sveti Jovan Krstitelj ispovedao je grehe onih koji su dolazili da se krste (Mt 3, 6). Najvažnije je, međutim, ono što sam Gospod govori u Jevanđelju: „Mir vam! Kao što Otac posla Mene, i Ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grehe, oprostiće im se; kojima zadržite, zadržaće se“ (Jn 20, 21–23).
Istorija: Redovna ispovest razvila se u ranoj hrišćanskoj Crkvi. U početku se smatralo da čovek treba da se ispovedi samo jednom u životu, ali je kasnije prevladalo shvatanje da ispovest treba redovno obavljati.

Suština: Pomazanjem posebno osvećenim jelejem na bolesnika se priziva blagodat Božija koja isceljuje telesne i duševne bolesti, kao i one grehe za koje čovek zbog svoje nemoći nije mogao da se pokaje.
Biblijsko utemeljenje: Osnov ove svete tajne nalazi se u novom zavetu. U Jevanđelju po Marku piše da su učenici Hristovi mnoge bolesnike pomazivali uljem i isceljivali ih (Mk 6, 13). A apostol Jakov kaže: „Boluje li ko među vama? Neka dozove prezvitere Crkve, i neka se pomole nad njim, pomazavši ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vere spašće bolesnika, i podignuće ga Gospod; i ako je grehe učinio, oprostiće mu se“ (Jak 5, 14–15).
Važno je znati: Sveta tajna jeleosvećenja, u narodu poznata i kao saborovanje, različito se shvata u Pravoslavnoj i Rimokatoličkoj crkvi. Kod rimokatolika se naziva „poslednje pomazanje“ i obavlja se samo nad umirućima ili teško obolelima. U Pravoslavnoj crkvi saborovanje nije namenjeno isključivo samrtnicima. Po ustaljenoj praksi, vernik ovoj svetoj tajni pristupa najviše jednom godišnje.

Suština: To je sveta tajna kojom se hrišćanin rukopolaže u svešteni čin i prima vlast da savršava svete tajne i bogoslužbene činove Crkve. Ovu svetu tajnu mogu da vrše isključivo episkopi kao naslednici apostola.
Onaj koji se rukopolaže za prezvitera (sveštenika) prima blagodat da samostalno savršava svete tajne, ali uz blagoslov nadležnog episkopa. Rukopoloženjem u čin episkopa kandidat prima blagodat ne samo da savršava sve svete tajne već i da rukopolaže druge za njihovo savršavanje, odnosno prima punoću apostolske vlasti.
Biblijsko utemeljenje: Sveštenstvo je ustanovljeno još u starom zavetu, nakon Izlaska iz Egipta. U novom zavetu, s jedne strane, govori se da su svi hrišćani u izvesnom smislu carsko sveštenstvo (1 Pt 2, 9), a s druge strane o sveštenicima kao posebnoj službi i pomoćnicima episkopa (1 Tim 3, 2; Tit 1, 7; 1 Pt 2, 25). Takođe se govori o uvođenju u svešteni čin polaganjem ruku.
Istorija: Propovedajući Jevanđelje, apostoli su osnivali crkvene zajednice i za njihove starešine postavljali episkope, koji su potom rukopolagali prezvitere kao svoje pomoćnike. Otuda potiče pojam apostolskog prejemstva: svaki sveštenik primio je rukopoloženje od episkopa, ovaj od drugog episkopa, i tako se neprekidni niz rukopoloženja može pratiti sve do apostola u I veku.

Suština: Supružnici koji odluče da stupe u brak da bi svoje živote sjedinili u zajedničkom putu ka Bogu primaju blagodat Božju koja njihov brak čini ne samo privremenim već večnim i uvodi ga u život Carstva Božjeg.
Biblijsko utemeljenje: Brak je Božje ustanovljenje: „Zato će ostaviti čovek oca svojega i mater svoju i prilepiće se uz ženu svoju, i biće dvoje jedno telo“ (Post 2, 24). U novom zavetu Hristos ponavlja ove reči i dodaje: „Tako nisu više dvoje, nego jedno telo. Što je, dakle, Bog sastavio, čovek da ne rastavlja“ (Mt 19, 5–6).
Istorija: Apostol Pavle još u Poslanici Efescima govori o braku kao o svetoj tajni (Ef 5, 22–25; 31–32). Međutim, bogoslužbeni čin venčanja oblikovao se tek u kasnovizantijskom periodu, tokom XI veka. Car Aleksije I Komnin izdao je 1092. godine zakon kojim je crkveno venčanje postalo obavezno za one koji žele da stupe u brak.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.
Osvećeno ulje vekovima izaziva dilemu između vere i očekivanja čuda, dok pravoslavni jerarsi ističu da je suština u molitvi i unutrašnjoj promeni, a ne u samom predmetu.
U hramu Svetog apostola Pavla u Tupelu vernici su prisustvovali radosnom događaju u kojem je više ljudi započelo novi život u pravoslavnoj veri.
Posle višegodišnjeg duhovnog traganja, životni put oca Kedmona dobio je novo poglavlje kada je tokom arhijerejske liturgije rukopoložen za sveštenika.
Sveta tajna pokajanja oprašta grehe onima koji se iskreno kaju i ispovede ih pred sveštenikom, dok sveta tajna sveštenstva omogućava duhovnu vlast episkopima i sveštenicima da vrše druge tajne...
Na veliki pravoslavni praznik, u hramu Svetog kneza Lazara, Britanci su posle dugog duhovnog puta primili krštenje i prvi put se pričestili.
Dok narodna tradicija kumstvu često daje gotovo mitski značaj, pravoslavna crkva vrlo precizno određuje kada nastaje duhovno srodstvo između kumova, ravno krvnom.
Nakon godinu dana pripreme i učešća na bogosluženjima mladi ljudi iz Holandije kršteni su i miropomazani u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, potvrđujući da sve više Evropljana traži mir i istinu u pravoslavlju.
U besedi za četvrtak 10. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava na gordе i lažljive reči koje mogu zavesti neiskusne u veri i poziva hrišćane na duhovnu budnost i rasuđivanje.
Svetogorski starac u knjizi „Povratak Bogu – od zemlje ka Nebu“ otkrio je zašto čovek, uprkos obilju, često gubi pravi mir.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
Svaki dan pruža priliku da čovek iznova bira između poslušnosti Bogu i ugađanja svojim željama.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
Posebnu umetničku vrednost predstavlja ikonostas od orahovog drveta, izrađen 1833. godine.
Dok se sa roditeljima pripremaju za odlazak kod kumova na slavu, Stefan i Uroš kreću u potragu za tajnom koja vodi do najvećeg blaga.
Mnogi koji prolaze kroz Himaru zastaju da se pomole, zapale sveću i odaju poštovanje svetitelju čiji je život bio posvećen služenju Bogu i narodu.
Svaki dan pruža priliku da čovek iznova bira između poslušnosti Bogu i ugađanja svojim željama.
Bez kvasca i sa samo nekoliko sastojaka, ova meka pogača bila je deo srpskih domova, a danas je savršen izbor za dane posta na vodi.
Episkop bihaćko-petrovački ukazao na zavetnu ulogu Crkve u čuvanju uspomene na stradale, obnavljanju svetinja i prenošenju svedočanstva o stradanju srpskog naroda kroz molitvu i dela.