Duhovna riznica 06.08.2026 | 10:37

OVO BI SVAKI PRAVOSLAVAC TREBALO DA ZNA: Kako je nastalo i kakvo značenje ima sedam svetih tajni Pravoslavne crkve

Slika Autora
Izvor: Religija.rs
Autor: Saša Tošić
Google Dodaj Religija kao željeni izvor na Googlu
OVO BI SVAKI PRAVOSLAVAC TREBALO DA ZNA: Kako je nastalo i kakvo značenje ima sedam svetih tajni Pravoslavne crkve
Foto: SPC

Njihovo poreklo vodi do Hrista i apostola, a njihovo značenje vekovima ostaje temelj duhovnog života pravoslavnih hrišćana.

Svete tajne Pravoslavne crkve nisu ljudska tvorevina. Sve ih je ustanovio sam Gospod i sve imaju svoje utemeljenje u Svetom pismu. Međutim, istorija nastanka svake svete tajne veoma je opsežna i složena tema. Za one koji žele da se dublje upoznaju s ovom temom postoji bogata literatura napisana razumljivim i pristupačnim jezikom.

Ovde, uz izvesna pojednostavljenja, donosimo samo osnovne informacije o suštini i nastanku svetih tajni.

1. Sveta tajna krštenja

Moon and Stars Photography
Sveta tajna krštenja

 

Suština: Krštenjem čovek stupa u Crkvu i prima novo, duhovno, rođenje. Dok ne primi krštenje, čovek ostaje pod vlašću praroditeljskog greha, ali se samim krštenjem menja način njegovog postojanja. Sjedinjuje se sa Hristom i prevazilazi vlast praroditeljskog greha. Bez primanja svete tajne krštenja nije moguće pristupiti drugim svetim tajnama Crkve. Krštenje se može izvršiti samo jednom, o čemu se u Simvolu vere kaže:

- Ispovedam jedno krštenje za oproštenje grehova.

Biblijsko utemeljenje: Svetu tajnu ustanovio je sam Isus Hristos. U Jevanđelju po Jovanu stoji:

- Zaista, zaista ti kažem: "Ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u Carstvo Božje" (Jn 3, 5).

Sam Hristos je primio krštenje od Svetog Jovana Krstitelja (Mt 3, 15–16), a posle Svog vaskrsenja poslao je učenike da propovedaju i krštavaju:

"Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha" (Mt 28, 19).

Istorija: U apostolsko vreme ljudi su krštavani gotovo odmah pošto bi poverovali u Hrista, bez duže pripreme. Od II veka ustalila se praksa katihizacije, odnosno pripreme odraslih za krštenje, koje se tada najčešće obavljalo dva puta godišnje, na Božić i Vaskrs. Sam čin krštenja kao posebno bogosluženje oblikovao se kasnije.

2. Sveta tajna miropomazanja

Profimedia
Sveta tajna miropomazanja

 

Suština: Novokršteni kroz pomazanje svetim mirom prima blagodatnu pomoć i snagu za borbu protiv greha i život po Božjim zapovestima.

Biblijsko utemeljenje: Sveta tajna miropomazanja ima svoje utemeljenje u Jevanđelju. Gospod kaže: „Ako je ko žedan, neka dođe meni i pije. Koji u mene veruje, kao što Pismo reče, iz utrobe njegove poteći će reke vode žive.“ A ovo reče za Duha Svetoga, koga su imali da prime oni koji veruju u Njega (Jn 7, 37–39).

Takođe, apostol Jovan piše: „A vi imate pomazanje od Svetoga i znate sve“ (1 Jn 2, 20), a apostol Pavle: „A Bog je Onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje u Hristu i koji nas pomaza“ (2 Kor 1, 21).

Istorija: Laodikijski sabor, održan 343. godine, odredio je da se sveta tajna miropomazanja vrši neposredno posle krštenja.

3. Sveta tajna evharistije

Shutterstock/Stepanych
Evharistija

 

Suština: Hleb i vino, prineseni kao darovi, molitvom Crkve postaju telo i krv Gospoda Isusa Hrista. Pričešćujući se svetim darovima, hrišćani se stvarno, a ne samo simbolično ili misaono, sjedinjuju sa Hristom.

Biblijsko utemeljenje: Svetu tajnu ustanovio je sam Hristos. U Jevanđelju po Jovanu kaže: „Ko jede telo moje i pije krv moju ima život večni; i Ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan“ (Jn 6, 54). Uoči Svoga stradanja, na Tajnoj večeri, Hristos je izvršio prvu evharistiju i pričestio svoje učenike (Mt 26, 26–28).

Istorija: Posle Hristovog vaskrsenja apostoli su pošli po svetu propovedajući Jevanđelje, osnivali crkvene zajednice, služili svetu tajnu evharistije i ostavili je u amanet episkopima i sveštenicima koje su rukopoložili da je neprekidno savršavaju.

4. Sveta tajna ispovesti

AI Chat GPT
Sveta tajna ispovesti

 

Suština: Hrišćanin usmeno ili pismeno, u prisustvu sveštenika koji je svedok njegovog pokajanja pred Bogom, ispoveda svoje grehe i od Gospoda prima oproštaj.

Biblijsko utemeljenje: Praksa ispovedanja ima korene još u starom zavetu (Sud 10, 10; Ps 50; 1 Jezd 9; Nem 1, 6–7; Dan 9, 4–19; 1 Sam 15, 24–25 i dr.). Sveti Jovan Krstitelj ispovedao je grehe onih koji su dolazili da se krste (Mt 3, 6). Najvažnije je, međutim, ono što sam Gospod govori u Jevanđelju: „Mir vam! Kao što Otac posla Mene, i Ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grehe, oprostiće im se; kojima zadržite, zadržaće se“ (Jn 20, 21–23).

Istorija: Redovna ispovest razvila se u ranoj hrišćanskoj Crkvi. U početku se smatralo da čovek treba da se ispovedi samo jednom u životu, ali je kasnije prevladalo shvatanje da ispovest treba redovno obavljati.

5. Sveta tajna jeleosvećenja

shutterstock/vlkv_nick
Sveta tajna jelosvećenja

 

Suština: Pomazanjem posebno osvećenim jelejem na bolesnika se priziva blagodat Božija koja isceljuje telesne i duševne bolesti, kao i one grehe za koje čovek zbog svoje nemoći nije mogao da se pokaje.

Biblijsko utemeljenje: Osnov ove svete tajne nalazi se u novom zavetu. U Jevanđelju po Marku piše da su učenici Hristovi mnoge bolesnike pomazivali uljem i isceljivali ih (Mk 6, 13). A apostol Jakov kaže: „Boluje li ko među vama? Neka dozove prezvitere Crkve, i neka se pomole nad njim, pomazavši ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vere spašće bolesnika, i podignuće ga Gospod; i ako je grehe učinio, oprostiće mu se“ (Jak 5, 14–15).

Važno je znati: Sveta tajna jeleosvećenja, u narodu poznata i kao saborovanje, različito se shvata u Pravoslavnoj i Rimokatoličkoj crkvi. Kod rimokatolika se naziva „poslednje pomazanje“ i obavlja se samo nad umirućima ili teško obolelima. U Pravoslavnoj crkvi saborovanje nije namenjeno isključivo samrtnicima. Po ustaljenoj praksi, vernik ovoj svetoj tajni pristupa najviše jednom godišnje.

6. Sveta tajna sveštenstva

Foto: SPC
Sveštenstvo je sveta tajna kojom se hrišćanin rukopolaže u svešteni čin

 

Suština: To je sveta tajna kojom se hrišćanin rukopolaže u svešteni čin i prima vlast da savršava svete tajne i bogoslužbene činove Crkve. Ovu svetu tajnu mogu da vrše isključivo episkopi kao naslednici apostola.

Onaj koji se rukopolaže za prezvitera (sveštenika) prima blagodat da samostalno savršava svete tajne, ali uz blagoslov nadležnog episkopa. Rukopoloženjem u čin episkopa kandidat prima blagodat ne samo da savršava sve svete tajne već i da rukopolaže druge za njihovo savršavanje, odnosno prima punoću apostolske vlasti.

Biblijsko utemeljenje: Sveštenstvo je ustanovljeno još u starom zavetu, nakon Izlaska iz Egipta. U novom zavetu, s jedne strane, govori se da su svi hrišćani u izvesnom smislu carsko sveštenstvo (1 Pt 2, 9), a s druge strane o sveštenicima kao posebnoj službi i pomoćnicima episkopa (1 Tim 3, 2; Tit 1, 7; 1 Pt 2, 25). Takođe se govori o uvođenju u svešteni čin polaganjem ruku.

Istorija: Propovedajući Jevanđelje, apostoli su osnivali crkvene zajednice i za njihove starešine postavljali episkope, koji su potom rukopolagali prezvitere kao svoje pomoćnike. Otuda potiče pojam apostolskog prejemstva: svaki sveštenik primio je rukopoloženje od episkopa, ovaj od drugog episkopa, i tako se neprekidni niz rukopoloženja može pratiti sve do apostola u I veku.

7. Sveta tajna braka

Foto: Pexels
Sveta tajna braka

 

Suština: Supružnici koji odluče da stupe u brak da bi svoje živote sjedinili u zajedničkom putu ka Bogu primaju blagodat Božju koja njihov brak čini ne samo privremenim već večnim i uvodi ga u život Carstva Božjeg.

Biblijsko utemeljenje: Brak je Božje ustanovljenje: „Zato će ostaviti čovek oca svojega i mater svoju i prilepiće se uz ženu svoju, i biće dvoje jedno telo“ (Post 2, 24). U novom zavetu Hristos ponavlja ove reči i dodaje: „Tako nisu više dvoje, nego jedno telo. Što je, dakle, Bog sastavio, čovek da ne rastavlja“ (Mt 19, 5–6).

Istorija: Apostol Pavle još u Poslanici Efescima govori o braku kao o svetoj tajni (Ef 5, 22–25; 31–32). Međutim, bogoslužbeni čin venčanja oblikovao se tek u kasnovizantijskom periodu, tokom XI veka. Car Aleksije I Komnin izdao je 1092. godine zakon kojim je crkveno venčanje postalo obavezno za one koji žele da stupe u brak.