Osvećeno ulje vekovima izaziva dilemu između vere i očekivanja čuda, dok pravoslavni jerarsi ističu da je suština u molitvi i unutrašnjoj promeni, a ne u samom predmetu.
U iskustvu mnogih vernika ulje zauzima posebno mesto: čuva se u kući, često se odnosi u hramove na osvećenje kada se osvećuje hrana, a iz manastira se donose i male bočice svetog ulja ili ulja iz kandila koje gori pored ikone ili moštiju nekog svetitelja, i vrlo često se koristi u trenucima bolesti i neizvesnosti. Oko njega su se, kroz vreme, isplela različita tumačenja - od duboko crkvenih do onih koja mu pripisuju samostalnu, gotovo automatsku moć. Upravo tu se otvara pitanje koje je važno razdvojiti: šta je sveto ulje u crkvenom razumevanju, a šta pripada narodnim predstavama koje ga izdvajaju iz konteksta molitve i Svete tajne.
Ulje u Bibliji i crkvenoj tradiciji
Ulje se u Svetom pismu javlja kao znak posvećenja, milosti i Božjeg izbora. Proroci, carevi i sveštenici bivali su pomazivani uljem kao spoljašnji znak da su izdvojeni za službu Bogu. U tom simboličkom jeziku ulje nije „sila po sebi“, nego vidljivi znak nevidljive blagodati.
U Novom zavetu, posebno u Poslanici apostola Jakova, jasno se govori o molitvi za bolesne i pomazanju uljem: „Boluje li ko među vama, neka dozove prezvitere crkvene, i neka se mole nad njim, pomazavši ga uljem u ime Gospodnje…“ (Jak 5,14–15)
Ovaj apostolski opis postaje temelj onoga što Crkva kasnije oblikuje kao Svetu tajnu jeleosvećenja.
Shutterstock/galka3250
Šta je Sveta tajna jeleosvećenja
Sveta tajna jeleosvećenja jeste molitvena služba u kojoj Crkva priziva Božju milost za isceljenje duše i tela čoveka.
U punijem liturgijskom obliku, ovu svetu tajnu obično vrši više sveštenika, kroz niz molitava, čitanja i pomazanja vernika osvećenim uljem. Taj zajednički karakter pokazuje da se ne radi o privatnom ritualu, nego o sabranju Crkve oko bolesnog čoveka.
„Tajna Jeleosvećenja nam je poznata pod drugim imenom - Soborovanje. Tako se zove jer ga vrši sabor prezvitera, odnosno više sveštenika. U Tajni Jeleosvećenja, prilikom pomazanja tela uljem, na bolesnika se priziva blagodat Božija koja isceljuje nemoći duhovne i telesne. Osnova za vršenje ove tajne su tekstovi iz Svetog Pisma“, kaže sveštenik Jovan Dvorjadkin.
Važno razdvajanje: Sveta tajna i osvećeno ulje u praksi
U savremenoj crkvenoj praksi postoji i osvećeno ulje koje vernici mogu poneti iz manastira i crkava, najčešće nakon bogosluženja ili molitvenih činova. Ono se koristi u kućnoj pobožnosti, uz molitvu, kao znak blagoslova i podsećanje na crkveni život.
Međutim, to ulje nije isto što i Sveta tajna Jeleosvećenja. Crkva jasno razlikuje jeleosvećenje kao Svetu tajnu u kojoj se molitveno priziva isceljujuća blagodat nad bolesnim čovekom i osvećeno ulje iz crkava i manastira, koje vernici koriste kao pomoćno sredstvo, ali ne kao zamenu za Svetu tajnu niti kao „automatski lek“
Ova razlika je važna upravo zato što se u narodnoj praksi ta dva pojma često stapaju, pa se ulju pripisuju značenja koja Crkva ne uči.
Sveštenik Aleksandar Šmeman: Pravo isceljenje nije u telu
wikipedia/Algoman
Sveštenik Aleksandar Šmeman
Sveta tajna ne garantuje isceljenje, ali može da uteši, ojača čoveka u bolesti i promeni njegov odnos prema njoj. Postavlja se pitanje: ako tajinstvo ne obećava isceljenje bolesti, zašto uopšte učestvovati u njemu? Protojerej Aleksandar Šmeman je o tome rekao:
- Svaka tajna je uvek prelaz i preobražaj. Zamolili su Hrista za isceljenje, a On je oprostio grehe. Tražili su od Njega ‘pomoć’ za naš zemaljski život, a On ga je preobrazio, stavljajući ga u zajednicu sa Bogom. Da, On je isceljivao bolesti i vaskrsavao mrtve, ali oni koji su Njime isceljeni i vaskrsli ostali su podvrgnuti neumoljivom zakonu umiranja i smrti... Istinsko isceljenje čoveka ne sastoji se u obnavljanju, za neko vreme, fizičkog zdravlja, već u promeni njegovog shvatanja bolesti, stradanja i same smrti... Svrha tajinstva je da promeni razumevanje i prihvatanje patnje i bolesti, kao dara stradanja Hristovih pretvorenih u pobedu.
Smisao isceljenja u crkvenom učenju
Crkva ne razdvaja čoveka na telo i dušu kao odvojene svetove. U jeleosvećenju molitva obuhvata celinu čovekovog života: njegovo zdravlje, unutrašnji mir, pokajanje i odnos sa Bogom.
Isceljenje ne znači uvek trenutno uklanjanje bolesti, već i snagu da se ona nosi, mir koji dolazi kroz veru i promenu unutrašnjeg stanja čoveka. Zato se ova sveta tajna ne razume kao obećanje mehaničkog izlečenja, nego kao molitveni susret čoveka i Boga u trenutku slabosti.
Kada se ulje posmatra kao predmet koji sam po sebi „garantuje rezultat“, tada se gubi njegov crkveni smisao. U pravoslavnom razumevanju, blagoslov nije stvar fizičkog trajanja u materiji, nego odnosa sa Bogom.
Zato se ni osvećeno ulje iz crkava i manastira, ni ulje iz Jeleosvećenja ne posmatraju kao amajlije, već kao znaci molitve i blagoslova koji imaju smisao samo u veri. Bolest ostaje jedan od najtežih trenutaka ljudskog života, jer menja ritam svakodnevice i suočava čoveka sa sopstvenom nemoći. Upravo zato Crkva kroz Svetu tajnu Jeleosvećenja naglašava zajedničku molitvu i prisustvo Crkve uz bolesnog čoveka.
Božić, Vaskrs, Bogojavljenje i druge velike praznike prate brojna narodna tumačenja i običaji, ali crkveno učenje njihov smisao vidi u duhovnoj poruci, a ne u predskazanjima.
Zašto ljudi vole da traže znakove u snovima, datumima i običajima, gde se nalazi granica između simbola i sujeverja i zbog čega Crkva upozorava da svetinje ne mogu biti "magijska zaštita".
Od narodnih predanja o zaštiti doma i zdravlju do pogrešnog razumevanja uloge ikona, Crkva objašnjava gde se završava iskreno poštovanje svetitelja, a gde počinju verovanja koja nisu deo pravoslavnog učenja.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.
Kroz svetu tajnu ispovesti, razgovore, savete o molitvi i postu, duhovnik bi trebalo da pomogne čoveku da prepozna sopstvene slabosti, pobedi greh i napreduje u hrišćanskom životu.
U besedi za nedelju 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta apostol Filip nije mogao da vidi i zašto telesne oči nisu dovoljne da čovek prepozna Božije prisustvo.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Kodrata po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog Jeroteja Atinskog. Katolička crkva slave Svetog Franju Asiškog, Jevreji obeležavaju Simhat Toru, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Jedna od pouka svetogorskog starca otkriva zašto i mali prinos pred Bogom ima posebnu vrednost kada se uz sveću setimo onih koji prolaze kroz patnju, nevolju i teške životne trenutke.
Na Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja vernici poste, ali uz ovaj dan vezuju se i brojna narodna verovanja. Saznajte šta je dozvoljeno, šta nije i koje zabrane nemaju uporište u crkvenim pravilima.
Ovo je jedan je od najvećih hrišćanskih praznika, a vekovima ga prate brojni običaji i verovanja koji svedoče o promenama u prirodi, dolasku jeseni, novom rodu i odnosu čoveka prema Božjim darovima.
Kroz svetu tajnu ispovesti, razgovore, savete o molitvi i postu, duhovnik bi trebalo da pomogne čoveku da prepozna sopstvene slabosti, pobedi greh i napreduje u hrišćanskom životu.
U besedi za nedelju 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta apostol Filip nije mogao da vidi i zašto telesne oči nisu dovoljne da čovek prepozna Božije prisustvo.
Jedna od pouka svetogorskog starca otkriva zašto i mali prinos pred Bogom ima posebnu vrednost kada se uz sveću setimo onih koji prolaze kroz patnju, nevolju i teške životne trenutke.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.