Duhovna riznica 14.09.2026 | 14:00

ZAŠTO SE NEKAD KAD NEŠTO DAMO DRUGIMA, OSEĆAMO DUHOVNO PRAZNI?! Starac Porfirije otkriva kako dobrim delima sopstvenom greškom uništavamo i dušu

Slika Autora
Autor: M. M.
Google Dodaj Religija kao željeni izvor na Googlu
ZAŠTO SE NEKAD KAD NEŠTO DAMO DRUGIMA, OSEĆAMO DUHOVNO PRAZNI?! Starac Porfirije otkriva kako dobrim delima sopstvenom greškom uništavamo i dušu
Printscreen православнапородица/Religija

Dobro delo gubi svoj pravi smisao kada čovek počne da ga čini zbog sebe.

Milosrđe je jedna od temeljnih vrednosti hrišćanskog života i izraz ljubavi prema bližnjem.

U pravoslavlju, čovek je pozvan da pomaže drugome, da deli sa onim koji nema, da uteši onoga koji pati i da učini dobro bez očekivanja nagrade.

Milosrđe zato nije samo materijalna pomoć, već način na koji vernik pokazuje ljubav prema drugom čoveku.


Međutim, dobro delo gubi svoj pravi smisao kada čovek počne da ga čini zbog sebe, odnosno zbog želje da bude viđen, pohvaljen i cenjen. Hrišćansko milosrđe ne traži priznanje ljudi. Njegova vrednost nije u tome koliko će drugih saznati za učinjeno dobro, već u ljubavi sa kojom je ono učinjeno.


Čovek može pomoći siromašnom, dati novac, nahraniti gladnog ili učiniti dobročinstvo, a da istovremeno u sebi očekuje zahvalnost i divljenje. Tada se u dobro delo upliću sujeta i gordost, pa ono što je trebalo da bude izraz ljubavi prema bližnjem, postaje način uzdizanja sopstvenog ega.

Zato pravoslavna duhovnost poziva na milosrđe koje nije praćeno potrebom za javnim priznanjem. Hrišćanin je pozvan da čini dobro i onda kada niko ne zna za njegovo delo, bez želje da sebe predstavi kao boljeg i pobožnijeg od drugih.

U Jevanđelju se upravo na takav odnos prema milosrđu ukazuje kroz poziv da se dobročinstvo ne čini radi ljudske pohvale. Čovek treba da čuva svoje srce od pomisli da je zbog učinjenog dobra postao vredniji od drugih.


Istinska dobrota podrazumeva i unutrašnju borbu sa sujetom. Što je delo veće, veća može biti i opasnost da čovek počne da se njime hvali. Zato je važno da i u činjenju dobra ostane smiren i da ono što čini usmeri prema Bogu, a ne prema sopstvenoj slavi.

O toj opasnosti govorio je i starac Porfirije, ukazujući da čovek koji dobra dela čini radi pokazivanja pred drugima, ostaje bez njihovog pravog duhovnog smisla:

"Kada nešto činimo da bismo se pokazali pred drugima, postajemo duhovno prazni. Šta god da činimo, činimo to nesebično, da bismo ugodili Bogu – bez egoizma, bez gordosti i bez sujete..."

Bonus video