NIČEMU SE DEMONI NE RADUJU KAO OVOME: Arhimandrit Evsevije o dve vrste grešnika i po čemu ih Bog razlikuje na Strašnom sudu
Svi su, prema hrišćanstvu grešni, osim Isusa Hrista, ali i tu postoje razlike.
Sveti oci učili su da hrišćanin ne sme da gradi svoje odnose na praznim rečima i prolaznim pohvalama.
U vremenu u kojem se uspeh često meri pohvalama, priznanjima i divljenju koje čovek dobija od drugih, pravoslavna vera podseća da je jedino merilo ljudske vrednosti ono koje vidi Bog. Ono što je spolja često može da zavara, dok se prava borba vodi u srcu - između smirenja i gordosti, istine i licemerja, iskrenosti i želje da se dopadnemo ljudima.
Sveti oci učili su da hrišćanin ne sme da gradi svoje odnose na praznim rečima i prolaznim pohvalama. Istina, izgovorena sa ljubavlju, mnogo je dragocenija od laskanja koje na trenutak prija, ali dugoročno šteti i onome ko ga izgovara i onome ko ga sluša.
Ljubav prema bližnjem ne pokazuje se tako što ćemo mu uvek govoriti ono što želi da čuje, već tako što ćemo mu želeti spasenje i dobro, čak i kada to podrazumeva iskren savet ili opomenu.
Pravoslavna duhovnost zato poziva čoveka da se čuva svake lažne slike o sebi. Kada srce počne da traži ljudsku slavu, ono se polako udaljava od smirenja, a bez smirenja nema ni istinskog duhovnog napretka.
Svetitelji nisu težili tome da budu hvaljeni, već da svojim životom ugode Gospodu. Bežali su od ljudskih priznanja, svesni da pohvala može lako da probudi sujetu, dok iskrena skromnost čuva dušu od pada.
Istovremeno, hrišćanin je pozvan da ni druge ne dovodi u iskušenje.
Nije dovoljno da sam ne govori neiskreno - potrebno je i da svojim ponašanjem ne podstiče druge na pretvaranje, dodvoravanje ili ponižavanje. Čovek koji je zaista smiren neće želeti da bude uzdizan iznad drugih, niti će uživati u tome da ga okolina veliča. Njegova radost biće u činjenju dobra, a ne u aplauzima koje za to može da dobije.
Upravo zato, u hrišćanskom životu nema mesta ni za laskanje ni za sujetu. Obe pojave rađaju se iz pogrešnog odnosa prema sebi i prema bližnjem, a obe udaljavaju čoveka od istine i iskrenosti na koje nas Jevanđelje neprestano poziva.
Na to je upozoravao i Sveti Amvrosije Milanski:
"Ne budi ulizica, niti drugima dopuštaj da se ponižavaju pred tobom i da ti laskaju. Prvo je svojstveno prepredenom i pokvarenom čoveku, a drugo sujetnom i gordom."
Svi su, prema hrišćanstvu grešni, osim Isusa Hrista, ali i tu postoje razlike.
U Svetom pismu i učenju Svetih otaca mnogo puta se upozorava na opasnost licemerja, dvoličnosti i laskanja.
Što se čovek više oslobađa svoje gordosti i svoje volje, to u njegovoj duši ostaje više mesta za Božju blagodat.
Kao mladić koji je izgubio veru, Nikolaj Vorobjov tražio je smisao u filozofiji i nauci, sve dok u trenutku očaja nije postavio Bogu pitanje na koje je, kako je svedočio, dobio odgovor.
Kada čovek smatra da je uvek u pravu, kada ne želi da popusti, da oprosti ili da zatraži oproštaj, tada se srce udaljava od ljubavi i mira.
Dete koje ne nauči šta su čast, zahvalnost, trpljenje i dobrota, teško će pronaći mir čak i ako poseduje sve ovozemaljsko.
Crkva uči da Gospod nije dužan da ispuni svaku ljudsku želju, već da čoveku daruje ono što je za njegovo spasenje.
U pravoslavnom duhu, osuda se ne smatra tek ljudskom manom, već dubokom ranom duše koja udaljava od Boga.
U besedi za sredu 9. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o najvećem daru koji čovek može da primi i objašnjava kako se kroz Hrista otvara put ka životu koji prevazilazi sve prolazno.
Jedan od najvoljenijih pravoslavnih svetitelja ostavio je savet za trenutke kada nas obuzmu strah, nemir i unutrašnja borba.
Podrhtavanje tla jačine 3,8 stepeni po Rihterovoj skali osetio se širom Atosa.
Jerej Hrama Svetog Jovana Šangajskog u Batajnici suočava se sa najtežim iskušenjem nakon povratka bolesti njegovog deteta, a za hitnu transplantaciju matičnih ćelija u Italiji potrebno je obezbediti 250.000 evra.
Mnogi koji prolaze kroz Himaru zastaju da se pomole, zapale sveću i odaju poštovanje svetitelju čiji je život bio posvećen služenju Bogu i narodu.
Na mestu gde je Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić prvobitno sahranjen, nakon manastirske slave služen je parastos prvom srpskom caru.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Jedan od najvoljenijih pravoslavnih svetitelja ostavio je savet za trenutke kada nas obuzmu strah, nemir i unutrašnja borba.
Podrhtavanje tla jačine 3,8 stepeni po Rihterovoj skali osetio se širom Atosa.
Posle opsežne potrage uhapšen muškarac koji se sumnjiči da je zapalio oltar kod crkve Svetog Jakova i ispisao uvredljive poruke na Gospinom kipu; policija nastavlja istragu kako bi utvrdila motiv napada.