OVIH LJUDI SE I ĐAVO PLAŠI! Sveti Grigorije Sinait objasnio čime se najbolje rasteruju demoni!
Mnogi podvižnici kroz vekove svedočili su da je upravo dar suza bio jedan od najvećih darova koje su primili tokom svog duhovnog života.
Što se čovek više oslobađa svoje gordosti i svoje volje, to u njegovoj duši ostaje više mesta za Božju blagodat.
Smirenje u pravoslavlju nije samo jedna od mnogih hrišćanskih vrlina, već temelj celokupnog duhovnog života. Sveti oci su govorili da bez smirenja nema ni istinske molitve, ni pokajanja, ni ljubavi, jer je upravo gordost ono što čoveka udaljava od Boga, a smirenje ono što ga vraća u njegovo naručje.
Zbog toga Crkva vekovima uči da se put ka spasenju ne gradi uzdizanjem sebe, već tihim i iskrenim prihvatanjem Božje volje.
U savremenom svetu, u kojem se čovek podstiče da neprestano dokazuje svoju vrednost, nameće svoju volju i traži priznanje od drugih, smirenje se često pogrešno tumači kao slabost.
Međutim, u pravoslavnom predanju ono je znak najveće duhovne snage. Smiren čovek ne ponižava sebe, već realno sagledava i svoje vrline i svoje slabosti, znajući da je svaki dar primio od Boga. On ne traži da bude iznad drugih, ne hrani svoju dušu sujetom i ne dopušta da gordost upravlja njegovim mislima i postupcima.
Svetitelji su učili da se smirenje ne stiče rečima, već životom. Ono se rađa kroz iskreno pokajanje, molitvu, trpljenje, praštanje i prihvatanje svega što Gospod dopušta radi našeg duhovnog dobra. Čovek koji se smirava prestaje da ropće zbog iskušenja, jer veruje da Božji promisao vidi dalje od ljudskog razuma.
Smirenje gasi gnev, leči zavist, razara sujetu i oslobađa čoveka potrebe da stalno dokazuje da je u pravu. Ono donosi unutrašnji mir koji ne zavisi od spoljašnjih okolnosti, već od poverenja u Boga. Upravo zato su najveći podvižnici Crkve smatrali da je smirenje najveće bogatstvo koje čovek može da stekne još za života.
Pravoslavna duhovnost uči da se Bog ne otkriva gordom i samodovoljnom srcu, već onome koje je ispunjeno ljubavlju, krotkošću i smirenjem. Što se čovek više oslobađa svoje gordosti i svoje volje, to u njegovoj duši ostaje više mesta za Božju blagodat. Zato je smirenje mnogo više od vrline - ono je način života koji čoveka vodi u susret sa Gospodom.
O tome je govorio i Sveti Serafim Rouz:
"Čovek susreće Boga kada mirno prihvata sve situacije. A za to je potrebno srce koje ume da voli."
Mnogi podvižnici kroz vekove svedočili su da je upravo dar suza bio jedan od najvećih darova koje su primili tokom svog duhovnog života.
Gospod i pre nego što ga zamolimo sve čuje i sve zna, opominjao je starac Ilija.
Bolest podseća čoveka na njegovu prolaznost i krhkost, primoravajući ga da zastane i preispita svoj život.
Pouka svetogorskog starca otkriva šta čovek treba da učini kada mu se učini da je izgubio pravac i da su mu se svi planovi raspali, i zašto upravo tada počinje najvažniji preokret.
Napuštanje boli posebno onda kada dolazi od osobe kojoj smo verovali.
Ljubav nije samo osećanje niti prolazna emocija, već način života, izraz vere i spremnosti da čovek u drugome prepozna ikonu Božju.
Kada voliš u Hristu, tada ne gledaš na tuđe slabosti, već vidiš u svakom čoveku lik Božiji.
Gospod Isus Hristos, koji je svojim životom i smrću pokazao šta znači služiti drugome, poziva sve ljude da idu tim putem - putem smirenja, opraštanja, saosećanja.
Ruski duhovnik upozorava na trenutak kada nevolja postane toliko teška da čovek počne da gubi oslonac i otkriva zašto upravo tada treba biti posebno oprezan sa onim što se događa u njegovim mislima.
U besedi za 12. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava šta se događa kada nezrele i nepobožne pomisli potisnu duhovnu mudrost, a čovek se udalji od Božjeg zakona koji mu daje red i unutrašnju snagu.
Probajte varivo od zrelog boba po receptu iz „Srbskog kuvara“ jeromonaha Jeroteja Draganovića, pročitajte molitvu Presvetoj Bogorodici za nedelju i duhovno se nadahnite poukom Svetog Pajsija Svetogorca.
Pouka optinskog starca o fariseju i mitaru pokazuje zašto je svest o sopstvenoj grešnosti dragocenija od uverenja da smo bolji od drugih i zbog čega bez nade u Božiju milost nema pravog puta ka spasenju.
Dok je trpeo stradanje, zahvaljivao je Bogu i ukoravao cara zbog njegovog neznaboštva.
Ono što ovu crkvu čini posebnom jeste veličanstveni drveni ikonostas iz 18. veka.
Bog nikad ljude ne ostavlje same, pogotovo u teškim iskušenjima.
Najveća zabluda savremenog sveta jeste sigurnost u "novo sutra".
Pouka optinskog starca o fariseju i mitaru pokazuje zašto je svest o sopstvenoj grešnosti dragocenija od uverenja da smo bolji od drugih i zbog čega bez nade u Božiju milost nema pravog puta ka spasenju.
Dok je trpeo stradanje, zahvaljivao je Bogu i ukoravao cara zbog njegovog neznaboštva.
Doktorska disertacija odbranjena u Moskovskoj duhovnoj akademiji donosi istorijsku, kanonsku i bogoslovsku analizu odnosa prvenstva i sabornosti.