Jezička istorija Balkana je složena, pa je teško utvrditi da li je ova reč među Srbe došla iz latinskog ili iz grčkog, ali je sigurno da vodi poreklo iz hebrejskog jezika i da znači “neka bude, vaistinu, bez sumnje, nesporno”.
Amin, reč koju hrišćani često koriste, kako u molitvama i bogosluženjima, tako i u svakodnevnom životu, jedan je od retkih hebrejskih izraza koji je u liturgiju hrišćanske crkve ušao u neizmenjenom obliku, noseći sa sobom težinu svoje izvorne svetosti i potvrde. Upotrebljavana u jevanđeljima čak 77 puta, reč amin je često stavljana u usta Hrista, posebno u Jevanđelju po Mateju gde se pojavljuje 28 puta, i u Jevanđelju po Jovanu 26 puta.
Na hebrejskom jeziku, “amin” znači “neka bude, vaistinu, bez sumnje, nesporno”. Ova reč predstavlja nedvosmislenu potvrde, nečega što je nesporno i istinito. Etimološki, “amin” dolazi od hebrejskog glagola “aman”, koji se prevodi kao “osnažiti, potvrditi”. Ovaj koren reči je opštesemitski i prisutan je i u aramejskom, jeziku kojim je govorio i na kojem je propovedao sam Isus Hrist.
Shutterstock
Reč "amin" u jevanđeljima se pominje 77 puta
Put izraza “amina” kroz istoriju je fascinantan. Iz judaizma, ova reč je ušla u grčki jezik rane hrišćanske crkve, a iz grčkog u latinski, odakle se zatim rasejala po Zapadnoj Evropi. Treba naglasiti da je latinski bio zvanični jezik Istočnorimskog carstva sve do 610. godine. Međutim, grčki je bio jezik kulture, filozofije i religije tokom cele istorije ujedinjenog Rimskog carstva, pa je tako i izraz “amin” našao svoje mesto u liturgijskom jeziku.
Na pitanje da li je reč “amin” među Srbe došla iz grčkog ili latinskog jezika, odgovor nije jednoznačan. Na prvi pogled, moglo bi se pretpostaviti da je stigla preko grčkog, s obzirom na uticaj Carigrada na srpsko hrišćanstvo, posebno tokom dinastije Nemanjića. Ipak, jezička istorija Balkana je složena, i moguće je da su oba jezika imala uticaja na prenošenje ove svete reči.
Shutterstock
Pojam "amin" koristi u molitvama i u bogosluženjima
Bez obzira na svoj lingvistički put, “amin” ostaje univerzalni simbol potvrde i vere, koji je preživeo vekove i kulturološke promene, zadržavajući svoju suštinu i značenje nepromenjenim. Ova reč, izgovarana širom sveta, spaja nas sa drevnim korenima i podseća na neprolazne vrednosti koje je nosila kroz istoriju.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog velikomučenika Jevstatija po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog sveštenomučenika Dionisija Areopagita. Katolička crkva obeležava Svetog Dionizija Areopagita, Jevreji obeležavaju Šmini aceret, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
Nekadašnji rimski vojskovođa Plakida posle krštenja izgubio je ženu i sinove i 15 godina živeo kao najamnik, a kada ih je ponovo pronašao, zajedno sa njima stradao je za Hrista.
Pravoslavna duhovnost nas uči da je bližnji u nevolji zapravo živa ikona Božija - on je ispit naše vere koji se pojavljuje onda kada ga najmanje očekujemo.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
Kada među ljudima ostanu povreda, ljutnja i ćutanje, poznati duhovnik savetuje da se ne odustaje od drugoga, već da se za njega učini ono što može doneti ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Ne kuva se na šporetu, već se svaki plod puni četvrtinom jezgra oraha i peče u šećeru i cimetu. Iz rerne izlazi sočan, mirisan i gust zalogaj, a u tegli može da sačeka hladnije dane.