Jezička istorija Balkana je složena, pa je teško utvrditi da li je ova reč među Srbe došla iz latinskog ili iz grčkog, ali je sigurno da vodi poreklo iz hebrejskog jezika i da znači “neka bude, vaistinu, bez sumnje, nesporno”.
Amin, reč koju hrišćani često koriste, kako u molitvama i bogosluženjima, tako i u svakodnevnom životu, jedan je od retkih hebrejskih izraza koji je u liturgiju hrišćanske crkve ušao u neizmenjenom obliku, noseći sa sobom težinu svoje izvorne svetosti i potvrde. Upotrebljavana u jevanđeljima čak 77 puta, reč amin je često stavljana u usta Hrista, posebno u Jevanđelju po Mateju gde se pojavljuje 28 puta, i u Jevanđelju po Jovanu 26 puta.
Na hebrejskom jeziku, “amin” znači “neka bude, vaistinu, bez sumnje, nesporno”. Ova reč predstavlja nedvosmislenu potvrde, nečega što je nesporno i istinito. Etimološki, “amin” dolazi od hebrejskog glagola “aman”, koji se prevodi kao “osnažiti, potvrditi”. Ovaj koren reči je opštesemitski i prisutan je i u aramejskom, jeziku kojim je govorio i na kojem je propovedao sam Isus Hrist.
Shutterstock
Reč "amin" u jevanđeljima se pominje 77 puta
Put izraza “amina” kroz istoriju je fascinantan. Iz judaizma, ova reč je ušla u grčki jezik rane hrišćanske crkve, a iz grčkog u latinski, odakle se zatim rasejala po Zapadnoj Evropi. Treba naglasiti da je latinski bio zvanični jezik Istočnorimskog carstva sve do 610. godine. Međutim, grčki je bio jezik kulture, filozofije i religije tokom cele istorije ujedinjenog Rimskog carstva, pa je tako i izraz “amin” našao svoje mesto u liturgijskom jeziku.
Na pitanje da li je reč “amin” među Srbe došla iz grčkog ili latinskog jezika, odgovor nije jednoznačan. Na prvi pogled, moglo bi se pretpostaviti da je stigla preko grčkog, s obzirom na uticaj Carigrada na srpsko hrišćanstvo, posebno tokom dinastije Nemanjića. Ipak, jezička istorija Balkana je složena, i moguće je da su oba jezika imala uticaja na prenošenje ove svete reči.
Shutterstock
Pojam "amin" koristi u molitvama i u bogosluženjima
Bez obzira na svoj lingvistički put, “amin” ostaje univerzalni simbol potvrde i vere, koji je preživeo vekove i kulturološke promene, zadržavajući svoju suštinu i značenje nepromenjenim. Ova reč, izgovarana širom sveta, spaja nas sa drevnim korenima i podseća na neprolazne vrednosti koje je nosila kroz istoriju.
Poglavar SPC služio je arhijerejsku liturgiju u crkvi posvećenoj Svetoj Petki, a tom prilikom molitveno je proslavljena trideseta godišnjica arhijerejske službe mitropolita braničevskog Ignatija.
U pravoslavlju, blagoslov sveštenika predstavlja nevidljivu ruku Hrista koja nas blagosilja i zato je celivamo, dok monahinje svojim životom posvećenim Bogu ostaju stub duhovnosti bez uloge posrednika blagoslova.
Sveti Teofan Zatvornik nas prve srede posle Pedesetnice uči da je ključ za ulazak u carstvo nebesko u harmoniji između poznavanja jevanđelskog zakona i življenja po njemu. Ispravnost srca i duše, u kombinaciji sa pravdom u delima, otvara vrata ka nebeskom carstvu
Venčanje u crkvi Lazarica, svetinji iz doba kneza Lazara u kojoj se vojska pričestila pred polazak u boj na Kosovu, oživelo je tradiciju srednjovekovne Srbije, donoseći nezaboravno iskustvo mladencima i njihovim gostima.
Svetiteljka koja je kroz bol i patnju svetlela božanskom ljubavlju, postradala je za Hrista, ostavljajući za sobom svetli put vere i nade, a njene mošti darovale su isceljenje mnogim bolesnicima, čineći čuda i nakon njenog stradanja.
Mnogi veruju u moć Svetog Vasilija Ostroškog i zbog toga se odlučuju da krste svoje naslednike u njegovoj svetinji, a kumove ili dovode ili ih nalaze među posetiocima koji nikada ne odbijaju ovaj čin, jer je to velika čast za svakog pravoslavca. Da bi neko bio kum na krštenju mora da bude i sam kršten u nekoj od pravoslavnih crkava ili manastira.
U nedelji koja je cela praznična, treći dan Duhova slavi se kroz molitve, liturgije i porodična okupljanja, a vernici slave Duha Svetoga izražavajući svoju zahvalnost.
U svojoj besedi iguman Manastira Podmaine podseća na istinsku suštinu hrišćanskog života - ljubav prema Bogu i bližnjem, naglašavajući kako formalna ispunjenja verskih obaveza nisu dovoljna bez prave ljubavi.
Nekada su teškoće i gubici s kojima se suočavamo veliki, pa je i naša tuga ogromna. Ipak, svako od nas mora da ide dalje, ma koliki bol da osećamo. U pomoć priskaču psiholozi, ali i sveštenici kako da se nosimo s najtužnijim trenucima. Zajednički savet i jednih i drugih je da tugu treba izdržati. To je i savet patrijarha Pavla.
Bivši rektor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog govori o tome kako post ovim danima, izuzev u „trapavim nedeljama“ i siruposnoj sedmici, povezuje vernike sa Hristovim stradanjem i otkriva dublje slojeve duhovnosti.
Na praznik Svete Trojice, poglavar Ruske pravoslavne crkve služio je Božanstvenu liturgiju u Sveto-Trojičkoj Sergijevoj lavri i uputio snažne reči vernicima o jačini i moći vere, njenoj ulozi u savremenom svetu i važnosti molitve za budućnost.
Kad se krstimo, ne smemo to da činimo mehanički, već moramo u sebi da zamislimo svetu putanju od čela ka grudima, sa jednog ramena na drugo. Svetlim putem naše ruke osvetljavamo svoju dušu blagodaću Hristovom i svetlošću naše vere.
Krsni hod koji praktikuju vernici pravoslavne i istočno-katoličke crkve, dok predvođeni sveštenstvom, izvan zidova verskog objekta, uz molitvu i snagu zajedništva slave svoju veru i tradiciju
Samo majka može da nađe nešto dobro i u najgorem sinu i u najgoroj ćerki , kao što je Hristos u svakom grešniku video neko dobro. Poklonimo se zato materinstvu jer su slika ljubavi Božje. Kako kaže vladika Nikolaj Velimirović, da nije bilo svetih majki, mnogi svetitelji i svetiteljke, i stubovi pravoslavlja, ne bi bili upisani u naš kalendar.
U pravoslavlju, blagoslov sveštenika predstavlja nevidljivu ruku Hrista koja nas blagosilja i zato je celivamo, dok monahinje svojim životom posvećenim Bogu ostaju stub duhovnosti bez uloge posrednika blagoslova.
Sveti Teofan Zatvornik nas prve srede posle Pedesetnice uči da je ključ za ulazak u carstvo nebesko u harmoniji između poznavanja jevanđelskog zakona i življenja po njemu. Ispravnost srca i duše, u kombinaciji sa pravdom u delima, otvara vrata ka nebeskom carstvu
Venčanje u crkvi Lazarica, svetinji iz doba kneza Lazara u kojoj se vojska pričestila pred polazak u boj na Kosovu, oživelo je tradiciju srednjovekovne Srbije, donoseći nezaboravno iskustvo mladencima i njihovim gostima.
Na Duhovski utorak Sveti Teofan Zatvornik nas u svojoj knjizi podseća da je i Gospod, posle krštenja, odveden u pustinju da bude iskušan, pa nas upozorava da nakon svetlosti blagodati uvek slede i izazovi.
Kroz svete tajne i svakodnevne molitve, sveštena lica preuzimaju ulogu duhovnih roditelja, pružajući vernicima putokaz ka Božjoj milosti i duhovnom rastu.
Na praznik Svete Trojice, poglavar Ruske pravoslavne crkve služio je Božanstvenu liturgiju u Sveto-Trojičkoj Sergijevoj lavri i uputio snažne reči vernicima o jačini i moći vere, njenoj ulozi u savremenom svetu i važnosti molitve za budućnost.