Jezička istorija Balkana je složena, pa je teško utvrditi da li je ova reč među Srbe došla iz latinskog ili iz grčkog, ali je sigurno da vodi poreklo iz hebrejskog jezika i da znači “neka bude, vaistinu, bez sumnje, nesporno”.
Amin, reč koju hrišćani često koriste, kako u molitvama i bogosluženjima, tako i u svakodnevnom životu, jedan je od retkih hebrejskih izraza koji je u liturgiju hrišćanske crkve ušao u neizmenjenom obliku, noseći sa sobom težinu svoje izvorne svetosti i potvrde. Upotrebljavana u jevanđeljima čak 77 puta, reč amin je često stavljana u usta Hrista, posebno u Jevanđelju po Mateju gde se pojavljuje 28 puta, i u Jevanđelju po Jovanu 26 puta.
Na hebrejskom jeziku, “amin” znači “neka bude, vaistinu, bez sumnje, nesporno”. Ova reč predstavlja nedvosmislenu potvrde, nečega što je nesporno i istinito. Etimološki, “amin” dolazi od hebrejskog glagola “aman”, koji se prevodi kao “osnažiti, potvrditi”. Ovaj koren reči je opštesemitski i prisutan je i u aramejskom, jeziku kojim je govorio i na kojem je propovedao sam Isus Hrist.
Shutterstock
Reč "amin" u jevanđeljima se pominje 77 puta
Put izraza “amina” kroz istoriju je fascinantan. Iz judaizma, ova reč je ušla u grčki jezik rane hrišćanske crkve, a iz grčkog u latinski, odakle se zatim rasejala po Zapadnoj Evropi. Treba naglasiti da je latinski bio zvanični jezik Istočnorimskog carstva sve do 610. godine. Međutim, grčki je bio jezik kulture, filozofije i religije tokom cele istorije ujedinjenog Rimskog carstva, pa je tako i izraz “amin” našao svoje mesto u liturgijskom jeziku.
Na pitanje da li je reč “amin” među Srbe došla iz grčkog ili latinskog jezika, odgovor nije jednoznačan. Na prvi pogled, moglo bi se pretpostaviti da je stigla preko grčkog, s obzirom na uticaj Carigrada na srpsko hrišćanstvo, posebno tokom dinastije Nemanjića. Ipak, jezička istorija Balkana je složena, i moguće je da su oba jezika imala uticaja na prenošenje ove svete reči.
Shutterstock
Pojam "amin" koristi u molitvama i u bogosluženjima
Bez obzira na svoj lingvistički put, “amin” ostaje univerzalni simbol potvrde i vere, koji je preživeo vekove i kulturološke promene, zadržavajući svoju suštinu i značenje nepromenjenim. Ova reč, izgovarana širom sveta, spaja nas sa drevnim korenima i podseća na neprolazne vrednosti koje je nosila kroz istoriju.
Čudo u Vitaniji nije samo povratak jednog čoveka u život, već trenutak koji razotkriva snagu vere, dubinu ljudskog otpora istini i nagoveštava ono što će uslediti, ali i pitanje na koje ni najveći bogoslovi nisu dali konačan odgovor.
U besedi za subotu šeste sedmice Velikog posta Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da je Jovan Bogovidac video lice koje sija jače od sunca i kosu belu kao sneg.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Lazarevu subotu i po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Veliku subotu, dok Jevreji slave dane Pashe, a muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Dok savremeni način života podstiče popuštanje strastima i udaljava čoveka od sebe samog, duhovnik ukazuje na ispovest, smirenje i budnost nad mislima kao ključne korake bez kojih nema istinske unutrašnje pobede.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
U besedi za subotu šeste sedmice Velikog posta Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da je Jovan Bogovidac video lice koje sija jače od sunca i kosu belu kao sneg.
Dok savremeni način života podstiče popuštanje strastima i udaljava čoveka od sebe samog, duhovnik ukazuje na ispovest, smirenje i budnost nad mislima kao ključne korake bez kojih nema istinske unutrašnje pobede.
Više od 60 hramova u Beogradu i desetine lokacija u drugim gradovima otvaraju vrata solidarnosti – sav prihod namenjen je podršci višedetnim porodicama na Kosovu i Metohiji.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
Poglavar Srpske pravoslavne crkve posetio Univerzitetsku dečju kliniku u Tiršovoj, razgovarao sa lekarima i zastajao kraj kreveta najmlađih pacijenata, pokazujući koliko pažnja, reč i prisustvo znače tamo gde se vode najteže borbe.
Dolazak moštiju Svetog Nektarija Eginskog u Institut za kardiovaskularne bolesti Dedinje doneo je poseban mir i sabranost, gde su se medicina i vera susrele u potrazi za utehom, snagom i duhovnim isceljenjem.