ČITANJE JEVANĐELJA ZA 4. JUN: Odlomak iz Svetog pisma za sredu sedme sedmice po Vaskrsu
"Zaista, zaista vam kažem da što god zaištete od Oca u ime moje, daće vam."
Osmog ponedeljka posle Pedesetnice, Sveti Teofan Zatvornik nas podseća da su fariseji i sadukeji, koji su tražili znamenje sa neba, zanemarili Gospoda, tragajući za čudima umesto za istinom.
Fariseji i sadukeji su od Gospoda tražili da im pokaže znak (Mt. 16,5), ali nisu ni primetili da je znak bio pred njihovim očima. Gospod sam je bio znak. Njegovo učenje i dela jasno su pokazivala ko je on, tako da drugo svedočanstvo nije bilo ni potrebno.
Dela koja tvorim ja… ona svedoče za mene, govorio je Gospod Judejcima (Jn.10,25). Lice nebesko umete raspoznavati a znake vremena ne možete (Mt.16,3). Zbog čega se to desilo sa njima? Zbog toga što su živeli spoljašnjim životom, a unutar sebe nisu ulazili. Bez sabranosti, bez pažnje i samoudubljivanja, dela Božija se ne mogu ni primetiti, niti razumeti.
To se nastavlja i do danas. Hrišćanstvo je svima pred očima kao istinski znak Božiji. Međutim, oni koji ga gledaju – ne vide, kolebaju se u veri i odstupaju. Njihove oči gube sposobnost da na njemu vide Božanski pečat. Oni su gotovi da traže posebne znake sa neba, slično Judejcima.
Ipak, znak se ne daje zato što ga oni koji ga traže ištu radi iskušavanja, a ne radi toga da bi krenuli putem Hristovim. Ti samo stupi na taj put i od prvog koraka ćeš uvideti njegovu božanstvenost, tj. da vodi Bogu i da Boga približava tebi. Judejcima je Gospod rekao: „Znak se neće dati osim znaka Jone proroka“ (Mt.16,4).
I današnje nevernike je predvideo Gospod, unapred pripremivši odgovor za njih: I tada će se pokazati znak Sina Čovečjega na nebu; i tada će proplakati sva plemena na zemlji (Mt.24,30).
U sredu sedme sedmice po Vaskrsu čitamo važnu pouku jednog od najdubljih duhovnih učitelja pravoslavlja — o tamnoj noći duše, dolasku Gospoda i prepoznavanju Hrista u sopstvenom stradanju
U utorak sedme sedmice po Vaskrsu, ruski svetitelj u svom dubokom razmišljanju raskrinkava zablude savremenog čoveka koji traži istinu svuda, osim tamo gde mu je ona zaista data – u Bogu.
Za ponedeljak sedme sedmice po Vaskrsu, veliki ruski svetitelj i duhovni učitelj otkriva duboku istinu: Gospod je vinova loza, mi smo izdanci – a jedino život u Hristu rađa plodove koji vode spasenju.
U vremenu kompromisa i površne duhovnosti,ruski svetitelj opominje da bez prave vere – Hristove, jedinosušne sa Ocem – nema Crkve, nema hrišćanstva. Njegova poruka za šestu nedelju po Vaskrsu odzvanja snagom večne istine.
"Zaista, zaista vam kažem da što god zaištete od Oca u ime moje, daće vam."
U sredu sedme sedmice po Vaskrsu čitamo važnu pouku jednog od najdubljih duhovnih učitelja pravoslavlja — o tamnoj noći duše, dolasku Gospoda i prepoznavanju Hrista u sopstvenom stradanju
U potresnom susretu s poznanicom koja se nakon razvoda preobrazila u osobu punu bola i očajanja, arhimandrit nudi snažan duhovni savet: molitva, ispovest i život sa Hristom nisu kraj, već novi početak.
Iz Patre dolazi svedočenje o sedmogodišnjoj devojčici sa agresivnim oblikom leukemije. Veče pred zakazanu hemoterapiju, njena majka se u suzama molila Svetom Paisiju.
Iz Patre dolazi svedočenje o sedmogodišnjoj devojčici sa agresivnim oblikom leukemije. Veče pred zakazanu hemoterapiju, njena majka se u suzama molila Svetom Paisiju.
Eksplozija se čula u blizini rimokatoličke crkve u glavnom gradu Ugande, javili su lokalni mediji.
U neposrednoj blizini čuvenog zamka i Malkoč-begove džamije, ova crkva čuva arhitektonske vrednosti i istorijska sećanja, i svedoči o duhovnoj snazi i istrajnosti srpske zajednice koja vekovima neguje veru i identitet u mađarskoj Baranji.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
U neposrednoj blizini čuvenog zamka i Malkoč-begove džamije, ova crkva čuva arhitektonske vrednosti i istorijska sećanja, i svedoči o duhovnoj snazi i istrajnosti srpske zajednice koja vekovima neguje veru i identitet u mađarskoj Baranji.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Više od dve decenije nakon upokojenja oca Gavrila (Antonijeviča), njegove reči – o krvavom mesecu nad Kosovom, Beogradu bez blagoslova i sudbini pravoslavlja – i dalje bude snažne emocije, tumačenja i poziv na pokajanje.