U jedinstvenom susretu sa delima ovog velikana književnosti otkrivamo skrivene tajne duhovne borbe koje nam otvaraju put ka prevazilaženju mraka i zla kroz snagu smirene ljubavi.
U dubini duše Fjodora Mihajloviča Dostojevskog krije se razumevanje koje nadilazi reči, proniknuto u tajne ljudskog postojanja, uvek usmereno ka svetlu istine i dobra. Kroz svoju prozu, ali i kroz misli koje je prenosio u svojim delima, ovaj veliki ruski pisac nas podseća na suštinsku borbu sa zlom, borbu koja ne poznaje silu, već smirenu ljubav.
Dostojevski je često postavljao pitanje koje odzvanja kroz vekove: „Da li treba silom pobeđivati, ili smirenom ljubavlju?“ Njegov odgovor je uvek bio nepokolebljiv: „Pobediću smirenom ljubavlju.“ Ova odluka, koja se može činiti kao delikatna niti svetla u tami, zapravo je najmoćniji način borbe protiv zla. On veruje da takva ljubav može pokoriti ceo svet, jer je njena sila neizmerna i nema joj ravne na zemlji.
U svetu koji često deluje kao poprište sukoba, gde je lako pasti u iskušenje da se zlo uzvrati zlom, veliki književnik nas podseća na snagu ljubavi koja ne sudi, već oprašta, koja ne napada, već grli. Ta ljubav nije pasivna, već delatna, jer se ogleda u svakodnevnom činu pažnje i saosećanja.
Ovaj ruski genije i mislilac nas upozorava na odgovornost koju nosimo ne samo prema ljudima, već i prema svemu što nas okružuje. „Volite sve stvorenje Božje i celokupno i svaku mrvicu,“ piše on, podsećajući nas da u svakom listu, svakom zrnu sunca, pa čak i u naizgled nevažnom trenutku, možemo prepoznati Božansku prisutnost. Ljubav prema svakom stvorenju otvara vrata ka razumevanju Božje tajne u stvarima, vodeći nas ka ljubavi koja obuhvata sav svet, prožimajući sve postojanje.
Wikipedia
Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Veliki mislilac se posebno osvrće na naš odnos prema životinjama, ističući njihovu bezgrešnost i tiho radovanje koje im je Bog darovao. „Životinje volite: njima je Bog dao klicu misli i tihu radost,“ kaže on, pozivajući nas da ne narušavamo tu radost, već da je negujemo i poštujemo. U njihovoj nevinosti, vidi čistotu koja nadmašuje ljudsko veličanstvo, koje često ostavlja iza sebe samo tragove greha.
Deca, ta anđeoska bića, za Dostojevskog predstavljaju izvor čiste inspiracije. Njihova bezgrešnost i nevina radost podsećaju nas na istinske vrednosti života. „Teško onome ko uvredi dete…“ upozorava nas, podsećajući da je ljubav prema deci put ka sopstvenom duhovnom očišćenju.
U ovom velikom ruskom misliocu, kao duboko verujućem pravoslavcu, vera nije bila samo filozofska misao ili ideja, već životna stvarnost i put ka spasenju. On je verovao da se kroz pravoslavlje otkriva najdublja istina o čoveku i svetu, gde je Hristos centar svega. Ova vera je bila temelj iz kojeg je crpeo snagu za suočavanje sa najdubljim pitanjima ljudske prirode i postojanja, posebno kada je reč o borbi protiv zla.
U Dostojevskom nalazimo ne samo velikog pisca, već i proroka ljubavi koja ne poznaje granice. Njegova reč, duboka i prosvetljujuća, nastavlja da odjekuje i danas, pozivajući nas da se borimo protiv zla ne silom, već smirenom ljubavlju koja menja svet. Jer, u toj ljubavi leži istinska snaga koja može pokoriti zlo i doneti svetlost u najmračniji kutak naše duše.
Jerej Hrama Svetog Ilije u Mirijevu objašnjava zašto su vera i praštanje važniji od raskošne trpeze i velikih troškova i kako porodično okupljanje može da pomiri i one koji godinama ne razgovaraju.
U besedi za petak 21. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, kroz muke cara Davida i Hristovo stradanje, govori o borbi sa zlom i otkriva zbog čega ono što izgleda kao poraz može postati put ka pobedi.
Zašto oni koji su uvereni da su uvek u pravu često ne vide potrebu za pokajanjem i kako se gordost prikriva iza sopstvenih opravdanja pokazuje pouka ruskog pravoslavnog podvižnika.
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Jerej Hrama Svetog Ilije u Mirijevu objašnjava zašto su vera i praštanje važniji od raskošne trpeze i velikih troškova i kako porodično okupljanje može da pomiri i one koji godinama ne razgovaraju.
U besedi za petak 21. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, kroz muke cara Davida i Hristovo stradanje, govori o borbi sa zlom i otkriva zbog čega ono što izgleda kao poraz može postati put ka pobedi.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svete mučenike Evlampija i Evlampiju po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog apostola Jakova. Katolička crkva obeležava spomen na Svetog Jovana Kapistrana, dok se Jevreji pripremaju za Šabat, a muslimani idu na džuma-namaza.
Zašto oni koji su uvereni da su uvek u pravu često ne vide potrebu za pokajanjem i kako se gordost prikriva iza sopstvenih opravdanja pokazuje pouka ruskog pravoslavnog podvižnika.
Njihova vera u Hrista bila je toliko snažna da ih nisu pokolebale ni najteže muke, a primer njihovog stradanja podstakao je još 200 ljudi da prihvate hrišćanstvo.
Specijalni predstavnik ruskog predsednika za investicije i ekonomsku saradnju sa inostranstvom govori o tome kako praznik milosrđa i pomirenja unosi posebnu simboliku u ovaj istorijski sastanak.
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
Jerej Hrama Svetog Ilije u Mirijevu objašnjava zašto su vera i praštanje važniji od raskošne trpeze i velikih troškova i kako porodično okupljanje može da pomiri i one koji godinama ne razgovaraju.
U besedi za petak 21. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, kroz muke cara Davida i Hristovo stradanje, govori o borbi sa zlom i otkriva zbog čega ono što izgleda kao poraz može postati put ka pobedi.
Zašto oni koji su uvereni da su uvek u pravu često ne vide potrebu za pokajanjem i kako se gordost prikriva iza sopstvenih opravdanja pokazuje pouka ruskog pravoslavnog podvižnika.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.