SchutterstockHimation možda ne izgleda kao rimska toga, ali toge su bile kružne (presavijene u polukrug da bi se nosile), a himatione su bile pravougaone - savremene toga žurke, na kojima se koriste čaršavi, zapravo su himation žurke.
U Isusovo vreme bogati muškarci su za posebne prilike oblačili dugačke haljine kako bi javno pokazali svoj visoki status.
Svi znaju kako Isus izgleda. On je najoslikanija ličnost u umetnosti hrišćanskog sveta, svuda prepoznata po dugoj kosi i bradi, i ogrtaču dugih rukava - često je bele boje i mantiji, često plavoj.
U Isusovo vreme bogati muškarci su za posebne prilike oblačili dugačke haljine kako bi javno pokazali svoj visoki status.
U jednom od Isusovih učenja, on kaže: "Pazite se pisara koji žele da hodaju u dugim haljinama (stolajima) i pozdravljaju na pijacama, a imaju najvažnija mesta u sinagogama i počasna mesta na banketima" (Marko poglavlje 12, stihovi 38-39).
Isusove izreke se generalno smatraju tačnijim delovima Jevanđelja, pa prema tome možemo pretpostaviti da Isus zaista nije nosio takve odežde. Generalno, muškarac bi u Isusovom svetu nosio tuniku do kolena, hiton, ženske dužine do gležnja, a ako biste ih zamenili, to bi bilo upamćeno.
Ove tunike bi često imale trake u boji koje su se protezale od ramena do ruba i mogle bi se tkati kao jedan komad. Na vrhu tunike nosili biste mantiju, himation, a znamo da je Isus nosio jedan od njih, jer je to ono što je žena dodirnula kad je želela da je on izleči (Marko poglavlje 5, stih 27).
Mantija je bila veliki komad vunenog materijala, mada nije bila previše debela, a za toplinu biste želeli da nosite dve. Himation, koji bi se mogao nositi na razne načine, poput ogrtača, visio bi pored kolena i mogao je u potpunosti prekriti kratku tuniku.
WIkipedia
Izgled odeće pre 2.000 godina.
Moć i prestiž mogli su se videti po kvalitetu, veličini i boji ovih mantija. Ljubičasta i određene vrste plave ukazivale su na veličinu i poštovanje. To su bile kraljevske boje, jer su boje za njihovo pravljenje bile vrlo retke i skupe.
Ali boje takođe mogu ukazivati na nešto drugo. To sugeriše da pravi muškarci, osim ako nisu bili najvišeg statusa, treba da nose neobojenu odeću.
Isus, međutim, nije nosio belo.
Ovo je bilo karakteristično, zahtevalo je beljenje ili kredu, a u Judeji je bilo povezano sa grupom koja se zvala Eseni - koja je sledila strogo tumačenje jevrejskog zakona.
Razlika između Isusove odeće i svetle, bele odeće opisana je u Markovom poglavlju 9, kada trojica apostola prate Isusa na planinu da se mole i on počinje da zrači svetlošću.
Marko pripoveda da je Isusov himation (u množini reč može značiti „odevanje" ili „odeća", a ne konkretno „mantije") počeo da „blista, intenzivno belo, kako ga nijedna četka na zemlji ne može izbeliti").
Na nogama bi Isus nosio sandale. Svi su nosili sandale.
U pustinjskim pećinama blizu Mrtvog mora i Masade, na videlo su izašle sandale iz Isusovog doba, pa možemo tačno da vidimo kakve su bile.
Bile su vrlo jednostavne, sa đonom od debelih komada kože sašivenih zajedno, a gornji delovi od remenova kože koji su prolazili kroz prste.
Pre preobraženja, dakle, Marko je Isusa predstavio kao običnog čoveka, koji nosi običnu odeću, u ovom slučaju neobojenu vunu, materijal koji biste poslali na izbeljivanje. Rečeno nam je više o Isusovoj odeći tokom pogubljenja, kada rimski vojnici dele njegov himation (u ovom slučaju reč se verovatno odnosi na dve mantije) na četiri dela (Jovan, poglavlje 19, stih 23).
Jedan od njih je verovatno bio talit ili jevrejski molitveni šal. Na ovu mantiju sa resicama (tzitzith) Isus se posebno poziva u Matejevom poglavlju 23, stih 5.
Ovo je bio lagani himation, tradicionalno izrađen od neobojenog vunenog materijala kremaste boje i verovatno je imao neku vrstu indigo pruge ili niti.
„Večni zid uslišenih molitava“, biće postavljen u Koleshilu u Velikkoj Britaniji, a predviđena je interakcija posetioca i instalacije, budući da će oni koji mesto posete moći da vide svačiju molitvu upotrebom pametne tehnologije.
Istraživanje iz 2023. godine, koje je sproveo Institut za pravoslavne studije među pravoslavnim sveštenicima u 20 parohija širom 15 američkih država, otkrilo je da je broj konvertita u pravoslavnu crkvu porastao za 80% u 2022. godini u poređenju sa nivoima pre pandemije 2019. godine.
U svečanoj atmosferi crkve Svetog Petra, beogradski nadbiskup i metropolit poručio vernicima da Vaskrs nije samo pobeda nad smrću, već i poziv da svako od nas postane hodočasnik nade.
Najosnovnije na Vaskrs jeste da se ode na svetu liturgiju gde se proslavlja vaskrsenje Hristovo, moli se Bogu i pričešćuje se, a kada se dođe kući, slavi se Vaskrs sa najmilijima, objasnio je sveštenik Žarko Marković.
Na praznik Vaskrsenja Hristovog, među svetlim zidovima manastira Mileševa, nastao je prizor koji je postao duhovni simbol praznika: susret i kuckanje vaskršnjim jajima mitropolita Atanasija i umirovljenog vladike Filareta, sadašnjeg i bivšeg pastira Eparhije mileševske.
Bombe su bacane po svim krajevima grada, čak su pogođene bolnice i sanatorijumi. Vojna bolnica, u kojoj su se nalazili naši zarobljenici povratnici radi lečenja, bila je pogođena...
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
Najosnovnije na Vaskrs jeste da se ode na svetu liturgiju gde se proslavlja vaskrsenje Hristovo, moli se Bogu i pričešćuje se, a kada se dođe kući, slavi se Vaskrs sa najmilijima, objasnio je sveštenik Žarko Marković.
Bombe su bacane po svim krajevima grada, čak su pogođene bolnice i sanatorijumi. Vojna bolnica, u kojoj su se nalazili naši zarobljenici povratnici radi lečenja, bila je pogođena...
U Hramu Hrista Spasitelja, u prisustvu patrijarha Kirila i predsednika Ruske Federacije, obeležen je Vaskrs 2025. godine — u znaku molitve za pravedni mir i ujedinjenje hrišćanskog sveta.
Minut nakon što smo zakoračili u 20. april, Hram na Vračaru ispunili su plamenovi sveća, miris tamjana i glasovi vernika u sabornosti — potvrđujući da vera u vaskrslog Hrista nadilazi i tamu i vreme.
U svetinji na mestu Hristovog groba, pred hiljadama vernika i pod strogim merama bezbednosti, pojavio se sveti plamen – nevidljiv, neoskvrnjen, večan. Ovo čudo još jednom je potvrdilo da vera ne zna za granice, a nada ne prestaje da svetli ni u najmračnijim vremenima.
Na praznik Vaskrsenja Hristovog 1993. godine, u tišini drevne Optinske pustinje, dogodio se svirepi zločin koji je ostavio neizbrisiv trag na savremenoj crkvenoj istoriji. Ubistvo trojice krotkih slugu Božijih otvorilo je pitanja o duhovnoj borbi, zlu koje vreba i svetosti koja ne umire — čak ni u smrti.
Ukoliko je zaborav hleba koji silazi s neba dublji, utoliko je pohlepa čovekova za bogaćenjem, novcem i uživanjem veća i nezajažljivija, govorio je patrijarh Pavle.
U trenucima kada radosno kličemo „Hristos vaskrse!“, duša se najdublje osvećuje molitvom. Otkrivamo zašto je čitanje Akatista Vaskrsenju Hristovom najsnažniji način da istinski doživimo smisao Praznika nad praznicima.