Duhovna riznica 04.02.2025 | 05:00

„ČOVEK SA VRLINAMA, ALI BEZ SVESTI O BOŽJEM PRISUSTVU, JE KAO MRTVOROĐENO DETE BEZ DUHA ŽIVOTA“: Misli za svaki dan u godini

Izvor: Misli za svaki dan u godini
„ČOVEK SA VRLINAMA, ALI BEZ SVESTI O BOŽJEM PRISUSTVU, JE KAO MRTVOROĐENO DETE BEZ DUHA ŽIVOTA“: Misli za svaki dan u godini
Shutterstock Molitva

Sveti Teofan Zatvornik u svom zapisu za 33. utorak po Pedesetnici otkriva suštinu duhovnog preobražaja – bez osvećenja Boga u srcu, sve vrline ostaju mrtve. Njegove reči su opomena svima koji misle da je dovoljno tek nekoliko vrlina, bez istinske povezanosti s Bogom.

Citirajući Prvu poslanicu apostola Petra, treće poglavlje, petnaesti stih iz Novog zaveta, Sveti Teofan Zatvornik započinje duboko promišljanje o suštini hrišćanskog života. On upozorava da nijedna vrlina nema punu vrednost ako ne proizlazi iz živog odnosa s Bogom. Kao što telo ne može opstati bez daha života, tako ni duhovni čovek ne može postojati bez neprestane svesti o Božjem prisustvu, straha Božjeg i potpunog predanja Njegovoj volji. Bez toga, kako svetitelj piše, čovek ostaje tek „mrtvorođeno dete bez duha života“.

“Gospoda Boga osvećujte u srcima svojim (1.Pt.3,15). Osvećenje Gospoda u srcu je duša i duh ranije opisanog skrivenog čoveka srca. Kao što je u početku Bog u telo čovečije, koje je stvorio iz čestica praha, udahnuo duh života i time čovek postao ono što jeste, tako i skriveni čovek srca, sačinjen iz navedenih vrlina, postaje pravi duhovni čovek samo kada srcem bude osvećivao Gospoda Boga, kao što čitamo i u molitvi Gospodnjoj: Da se sveti ime tvoje. Ako toga nema, čovek koji je samo nagomilao rečene vrline će predstavljati mrtvorođeno dete koje nema duha života.

Neka ovo znaju oni koji misle da mogu da prođu samo sa nekoliko vrlina, bez ikakvog odnosa prema Bogu!

A šta znači svetiti Boga u srcu? Znači – neprestano imati strah Božiji; uvek imati misao o Njegovoj svudaprisutnosti; svom revnošću revnovati da se u svakom trenutku nađemo blagougodni pred Njim i sa svakim strahom se čuvati svega Njemu neugodnog; a naročito, predati Njegovoj Očinskoj brizi sav svoj i vremeni i večni život, te sve što nam se dešava primiti smireno, poslušno i sa blagodarnošću, kao da iz same Njegove ruke dolazi.”