Duhovna riznica 14.03.2025 | 05:00

TELO MORA DA BUDE SLUGA DUHU, A NE OBRATNO: Sveti Teofan Zatvornik osvetljava put unutrašnjeg preobražaja

Izvor: Misli za svaki dan u godini
TELO MORA DA BUDE SLUGA DUHU, A NE OBRATNO: Sveti Teofan Zatvornik osvetljava put unutrašnjeg preobražaja
Pavlíček Luboš / ČTK / Profimedia Molitva, Ilustracija

U svojoj knjizi "Misli za svaki dan u godini", svetitelj piše o suprotnostima koje žive u čoveku tokom Velikog posta, o odnosu duha i tela, te o načinu na koji post vodi ka preobražaju duše i tela u skladu sa voljom Božijom.

Sveti Teofan Zatvornik, jedan od najvažnijih duhovnih pisaca pravoslavne crkve, u svom delu za petak druge sedmice Velikog posta osvetljava duboke unutrašnje borbe koje se odvijaju u svakom čoveku. U citatu koji sledi, on detaljno razmatra odnos duha i tela, govoreći o njihovoj borbi i preobražaju tokom posta, kao i o tome kako prava duhovnost zahteva žrtvu tela i potpunu posvećenost duhu.

Sveti Teofan Zatvornik naglašava da, dokle god telo gospodari, duhovni život ostaje sputan. Međutim, kroz post i trud, duša i telo mogu se uskladiti sa Božijom voljom i započeti put duhovnog preobražaja.

 “Neće duh moj do veka prebivati sa ovim ljudima, jer su plot (Post.6,3). U čoveku postoje dve suprotnosti, a svest je samo u jednom - u ličnosti ljudskoj. Karakter te ličnosti se određuje s obzirom na to na koju će se stranu usmeriti. Ako je na strani duha, i čovek će biti duhovan; a ako je na strani tela, i čovek će biti telesan.

Duh ni u telesnom čoveku ne nestaje, ali biva porobljen i nema svoga glasa. On je tu porobljen i služi telu, kao sluga gospodaru, iznalazeći za njega sva moguća zadovoljstva. Isto tako ni u duhovnom (čoveku) ne iščezava telo, već se potčinjava duhu i služi mu, gubeći sva prirodna prava - na hranu zbog posta, na san zbog bdenja, na odmor zbog neprekidnog truda i zamaranja, na nasladu čula zbog usamljenosti i ćutanja.

Bog ne prebiva tamo gde caruje telo, zato što duh, kao organ Njegovog opštenja sa čovekom, tu ne zauzima svoj pravi položaj. Prvi put se približavanje Božije oseća kad duh počne da zahteva svoja prava putem buđenja straha Božijeg i savesti. A kada i svest sa slobodom stane na tu stranu, Bog opšti sa čovekom i počinje da prebiva u njemu.

Od toga časa počinje produhovljenje duše i tela, celog unutrašnjeg i spoljašnjeg čoveka, sve dok Bog ne postane sve i sva za tog čoveka. Time se čovek, oduhovivši se, obožuje. Kakva čudesna mogućnost, i kako se retko ona shvata, poštuje i traži!”