U poslednje vreme sve veći broj ljudi govori o osećaju uznemirenosti, napetosti i unutrašnjeg nemira koji ih prati iz dana u dan, iako ne mogu tačno da objasne odakle taj osećaj potiče. Često nije u pitanju konkretan problem ili događaj – sve spolja može da izgleda u redu, ali iznutra postoji neki tihi nemir, strepnja ili osećaj praznine koji ne prolazi.
I dok psiholozi i psihijatri ovo stanje dovodu u vezu sa brzim tempom života i stresom koji prate savremenog čoveka, Crkva na ovaj problem gleda kao na znak da je duša izgubila kontakt sa svojim izvorom života.
Crkva, naime, ovakav nemir vidi kao posledicu duhovne praznine i udaljavanja od Boga. Kada čovek izgubi kontakt sa sobom i svojim Tvorcem, duša ostaje bez pravog uporišta.
Pravi mir dolazi jedino kroz Hrista, kroz molitvu, pokajanje i učešće u crkvenom životu. Povratak jednostavnosti, tišini i veri predstavlja put ka smirenju koje svet ne može da pruži.
Kada nema molitve, tišine, pokajanja i oslonca u veri, čovek lako postaje plah i zbunjen, prepušten sam sebi i svojim slabostima. Sveti oci govore da je uznemirenost često posledica nerazjašnjene savesti i nedostatka unutrašnjeg poretka, a kao razloge često navodi poroke i neobuzdane strasti.
Sveti Teofan Zatvornik je govorio i šta bi trebalo raditi kada se duša uznemiri.
"Kad je duša uznemirena, ćuti. Najpre ukroti njene poroke, pa onda govori i deluj".
Crkva je odlučila da instalira avatar sa veštačkom inteligencijom, pri čemu je nakon diskusije izabrana figura Isusa kao najbolje rešenje.
Šta znači post kao „mati celomudrenosti“ i kako nas odvaja od lutanja u grehovnim strastima? Sveti Teofan Zatvornik otkriva duhovnu suštinu ovog svetog perioda i poziva na unutrašnju promenu.
Pravi put do duhovnog i emotivnog ispunjenja ne leži u tome koliko nas drugi vole, već u našem odnosu prema sopstvenom srcu i vrednostima koje negujemo.
Protojerej-stavrofor Branko Ćurčin iz „Zemlje živih“ govori o tome zašto zavisnici moraju da prođu kroz pakao bola da bi pronašli smisao, veru i svoj put ka slobodi.