printskrin Hram TV/tanjug/Tanjug Ministarstvo Odbrane Darimir B
Sveštenik ističe da se liturgijski život ne završava izlaskom iz hrama.
U pravoslavlju, liturgijski život nije samo prisustvo na nedeljnoj liturgiji - to je način života, pogled na svet, neprestano opštenje sa Bogom i zajednicom. Živeti liturgijskim životom znači živeti u Hristu i sa Hristom, u ritmu Crkve, kroz molitvu, pokajanje, pričešće, post, i ljubav prema bližnjem.
Reč "liturgija" znači "zajedničko delo". U liturgiji, vernici se sabiraju da bi postali jedno telo u Hristu. To nije individualni čin, već čin zajednice – naroda Božijeg. Tu se uznose molitve, prinosi hleb i vino, i blagodatno se prima telo i krv Hristova. Za pravoslavnog hrišćanina, liturgija je izvor života, jer se u njoj događa susret sa živim Bogom.
Ali, liturgijski život se ne završava izlaskom iz hrama.
Радио Глас Православне Епархије нишке
Otac Dragan Stamenković
Pravoslavlje nas uči da liturgijski život mora da se nastavi i van crkvenih zidova. Ono što dobijemo na liturgiji – mir, blagodat, oproštaj, ljubav – pozvani smo da nosimo u svakodnevicu: na posao, u porodicu, u odnose s ljudima. To se često naziva "liturgijom posle liturgije".
Liturgijski život trebalo bi da nas preobražava i čini boljim. Uči nas da ne tražimo Boga samo kada nam je teško, već da ga nosimo stalno u sebi. Onome ko zaista živi liturgijskim životom, Crkva nije "obaveza" već dom; molitva nije "forma" već disanje duše; a Hristos nije "ideja" već živi Bog.
Zato je liturgijski život poziv na neprekidnu promenu – da ne budemo isti kao juče, da rastemo u veri, ljubavi i smirenju.
Otac Dragan Stamenković kaže da čovek uzalud ide na liturgiju, ako, kad izaže iz Crkve, ono što pravoslavlje propoveda, ne prenese u život.
Foto: SPC
Liturgija, Ilustracija
Pričajući šta je zdravo, a šta nezdravo u religioznom životu, otac Dragan kaže da svi, posle izvesnog broja godina provedenih u Crkvi, treba da se zapitaju da li su isti u odnosu kad su krenuli ili su postali bolji.
- Profesor Jerortić kaže u jednoj svojoj knjizi: "Ako ne budemo bolji, postaćemo gori"! Jer ako mi sazrevamo, a ostajemo isti, ako nema napretka, mi stvarno nazadujemo. Treba se zapitati da li sam posle nekog vremena religioznog života smireniji, opušteniji, zadovoljniji, radosniji, strpljiviji, blagodarni, milosrdniji, da li mi je srce više otvoreno za drugog? Ili prosto ovako, da li je meni dobro. Ili što je još važnije, da li je drugom ljudima oko mene dobro. Ne možemo da govorimo kako živimo liturgijskim životom, a ljidima oko mene, mojoj ženi, deci, prijateljima, kolegama, nije dobro sa mnom. Serafim Rouz je govorio ovako: "Kod nas pravoslavnih hrišćana stoji ovako. Ako nisi hrišćanin svuda, uvek i u svakom trenutku, nigde nisi hrišćanin" - objasnio je otac Dragan.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.