Mali Ilija bio je dete – nečiji sin, brat, rođak, prijatelj… Imao je samo devet godina kada je tog kobnog jula 1993. prekinuo svoju igru u dvorištu, i pitao oca, koji se spremao da ide poslom do susednog sela, može li da ide sa njim da se provoza.
Objava sveštenika Bojana Krstanovića o tragičnoj sudbini devetogodišnjeg Ilije Maksimovića iz sela Bobetino Brdo, koji je stradao 1993. godine tokom rata, duboko je potresla javnost i još jednom podsetila na surovost vremena koje je iza nas, ali ne i da je sve zaboravljeno.
Mali Ilija bio je dete – nečiji sin, brat, rođak, prijatelj… Imao je samo devet godina kada je tog kobnog jula 1993. prekinuo svoju igru u dvorištu, i pitao oca, koji se spremao da ide poslom do susednog sela, može li da ide sa njim da se provoza.
Niko nije ni slutio da će to biti njegovo poslednje putovanje na ovom svetu.
Otac Bojan Krstanović, dirljivim rečima, evocirao je sećanje na tog hrabrog dečaka i rasplakao sve koji su pročitali njegov status na Fejsbuku.
printscreen/društvene mreže
Otac Bojan Krstanović
- "Tata, mogu li s tobom da se provozam?" Posle deset minuta..."Tata, boli me ovde." - počeo je otac Bojan i konstatovao da su ove dve rečenice bile poslednje što je mali Ilija izgovorio pre nego što je zauvek napustio ovaj svet bola i užasa i preselio se, kako otac Bojan piše, u Carstvo Nebesko.
Kako dalje ističe otac Bojan, Ilija Maksimović, rođen 1984. godine u uglednoj i čestitoj porodici, poginuo je u Mrtvici, na raskrsnici nedaleko od mesta gde se u to vreme podizao hram posvećen Svetom proroku Iliji.
Pre nego što je smrt prerano ugasila njegov život, Ilija je sedeo u kolima iza svog oca i rođaka, držeći se svojim dečijim ručicama za sedišta ispred sebe.
- Uživao je u vožnji. U Mrtvici, na raskrsnici, nedaleko od mesta gde se u to vreme podizao hram posvećen Svetom proroku Iliji, naš mali Ilija pridružio se horu svetitelja koji neprestano slave Boga. Granata je pala tik uz auto! - piše potresno otac Bojan i dodaje:
- Otac Ilijin se pribrao, vidio je rođaka teškog ranjenog... Okrenuo se prema svom devetogodišnjem sinu i čuo rečenicu: "Tata, ovde me nešto boli..." To je bila poslednja rečenica koju je čuo od svog sina, od svog mezimca, od svog naslednika...
Društvene mreže
Spomenik malom Iliji
Otac Bojan u svojoj objavi nije govorio samo o smrti, već i o veri, oprostu i životu koji ide dalje, noseći sa sobom sećanje i molitvu.
- DANAS! Ilijina porodica je dobra i čestita, ima divne sestre, zetove, sestriće... ima divne roditelje. Redovni su na Bogosluženjima. Svog sveštenika poštuju i pomažu mu. Puni su neke duhovne radosti, vedrine, pozitivni su. Znam, svima opraštaju i nikog ne mrze. Žele svim srcem da se ovo nikada nikom ne ponovi - konstatuje otac Bojan i iznosi reči koji potresaju do srži:
- Ja imam dvojicu svetih Ilija koji mi pomažu u svemu. Jedan je Sveti prorok Ilija kojem je naš hram posvećen, a drugi je Sveti Ilija novomučenik Bobečanski kojem će neke nove generacije posvetiti neki novi hram. Njihovim molitvama, Gospode Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj nas grešne!
U besedi za petak 6. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava na opasnost oslanjanja na prolaznu sigurnost, ljudsku moć i sopstvenu snagu umesto na veru koja jedina ostaje čvrsta pred životnim burama.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prenos moštiju Svetog oca Nikolaja po starom i Svetog mučenika Vasiliska po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Rite Kasijske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Dok strepnja za budućnost razara unutrašnji mir, veliki srpski duhovnik 20. veka razdvaja strah koji uništava od jedinog koji, po njegovim rečima, može da sačuva čoveka.
Prenos moštiju je izvršen po čudesnom snoviđenju jednog hristoljubivog, pobožnog i pravednog monaha, kome se javio Sveti Nikolaj i rekao da se njegove mošti prenesu u Bari.
Janis Paskvale Tortora u svom radu ističe da odsustvo očinskog autoriteta ostavlja trajne posledice na razvoj mladića i oblikuje njihove kasnije životne izbore.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Sveštenik upozorava da stanje koje liči na duhovno prosvetljenje može postati ozbiljna obmana koja čoveka odvaja od Crkve i narušava njegov odnos prema drugima.
U besedi za petak 6. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava na opasnost oslanjanja na prolaznu sigurnost, ljudsku moć i sopstvenu snagu umesto na veru koja jedina ostaje čvrsta pred životnim burama.
Dok strepnja za budućnost razara unutrašnji mir, veliki srpski duhovnik 20. veka razdvaja strah koji uništava od jedinog koji, po njegovim rečima, može da sačuva čoveka.
Janis Paskvale Tortora u svom radu ističe da odsustvo očinskog autoriteta ostavlja trajne posledice na razvoj mladića i oblikuje njihove kasnije životne izbore.
U Hramu Svetog Save jasno je uređen red prilaska i celivanjasvetinje, a sveštenik objašnjava sve korake – od stajanja u redu i poklonjenja do kratke molitve i izlaska, uz apel vernicima da sve protekne u sabranosti i bez zadržavanja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
U Hramu Svetog Save jasno je uređen red prilaska i celivanjasvetinje, a sveštenik objašnjava sve korake – od stajanja u redu i poklonjenja do kratke molitve i izlaska, uz apel vernicima da sve protekne u sabranosti i bez zadržavanja.
Savremeni domaći recept, bez duge istorije, ali sa jasnom idejom deljenja, vraća tu simboliku u svakodnevicu - kroz toplo testo koje iz rerne ne odlazi samo na sto, već i preko praga.
Odluka da krsno znamenje ponese učenik Matematičke gimnazije Andrej Drobnjaković, višestruki osvajač međunarodnih medalja na najvećim svetskim naučnim takmičenjima, izazvala je veliko interesovanje javnosti u Srbiji.