Postoje dani u crkvenom kalendaru koji ne traže glasno tumačenje, već tiho sabiranje oko reči koje preseku gordost, umire rastrzanost i uče strpljenju. Beseda Vladike Nikolaja Velimirovića za 26. sredu po Duhovima upravo je takva: kratka po obimu, a teška po meri zahteva koje pred čoveka stavlja.
U njoj se hrišćansko zvanje ne prikazuje kao titula, već kao svakodnevna borba protiv sopstvene uznositosti, naglosti i malodušnosti — borba koja se vodi smirenjem, krotkošću i dugotrpljenjem.
Beseda o vladanju shodno zvanju
Da se vladate dostojno svome zvanju,
u koje ste pozvani, sa svakim smirenjem,
krotošću i dugotrpljenjem. (Ef. 4, 1-2)
Da se ne gordite, da se ne gnevite, da ne malodušestvujete; jer je sve to nedostojno zvanja hrišćanskoga.
A to je zvanje tako visoko i divno, da se teško čoveku od gordosti čuvati; teško se uzdržati iznad malodušnosti pri opasnostima i gubitcima. Protiv tri nezdrava stanja apostol ističe tri zdrava stanja, i to: protiv gordosti - smirenje, protiv gnevljivosti - krotost, protiv malodušnosti - dugotrpljenje.
Ove tri vrline — smirenje, krotost i dugotrpljenje — ne izražavaju, reći će se, u punoj meri visotu hrišćanskoga zvanja. No ništa u ovome svetu ne izražava potpuno visotu hrišćanskog zvanja.
Dragocenost i bogatstvo toga zvanja ne može ni da se vidi ovde na zemlji, to je kao zatvoren sanduk, koga čovek nosi zatvorena po ovome svetu, a otvara i iznosi blaga iz njega u onome svetu.
Visotu hrišćanskog zvanja mogao bi samo onaj da oceni ko bi se mogao uzdići do najviših nebesa i videti Hrista Gospoda u slavi, sa angelima i svetiteljima. Tu je pobednički skup svih bogougodnika sa zemlje, koji se udostojiše visoke, visoke počasti.
Gospode Isuse Hriste Bože naš, Tvoje ime najdraže nam je ime. Tebi slava i hvala vavek. Amin.