Sveci koji su položili živote u ime Hrista postali su simboli nepokolebljive vere i hrabrosti u doba surovih progona. Njihova priča, ispunjena čudesima i verom, i danas inspiriše vernike da istraju na putu pravde i istine, uprkos svim iskušenjima.
Danas, kada Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici s poštovanjem i molitvom obeležavaju praznik posvećen Svetim mučenicima Fotiju, Anikiti i svima koji su s njima postradali, sećamo se veličine njihove vere, koja je bila toliko snažna da su pred njom ustuknule sve sile ovoga sveta. Ovi svetitelji, koji su živeli i stradali u vreme carovanja bezdušnog Dioklecijana, ostavili su nam primer nepokolebljive hrabrosti i potpunog predanja Hristu, Gospodu našem.
Sveti Anikita, jedan od gradonačelnika Nikomidije, otvoreno je pred carem ispovedio svoju veru u Hrista i ukorio idole kao gluvo i nemo kamenje nedostojno poštovanja. Njegova reč, iako se car Dioklecijan potrudio da je silom uguši, nije mogla biti zaustavljena, jer je Bog osnažio svoga slugu. Čak i kada mu jezik bi odsečen, Anikita je nastavio da govori, a poslanog lava Gospod ukroti. Taj prizor nije ostao neprimećen, pa se Fotije, srodnik Anikitin, pridružio u ispovedanju vere, osudivši carsku idolopokloničku zabludu.
SPC
Ikona Svetih mučenika Fotija i Anikita
Car, razjaren, naredi da Fotija pogube, ali Gospod pokaza još jedno znamenje – dželat podiže ruku da poseče sveca, no u istom trenutku sam sebe udari mačem i pade mrtav. Posle dugih muka, Anikita i Fotije bili su zatvoreni u tamnicu, gde su tri godine provodili u molitvi i trpljenju, sve do trenutka kada ih izvedoše i baciše u užarenu peć. Međutim, nisu sami stupili u oganj; mnogi drugi hrišćani, uključujući žene i decu, svesno su ih sledili, pevajući Bogu u trenucima svoga stradanja, zahvaljujući mu za dar mučeničke smrti.
Sveti mučenici Fotije i Anikita, sa svima onima koji su s njima postradali, ostaju u molitvama vernog naroda kao zaštitnici, prizivani pri svetim obredima jeleosvećenja i vodoosvećenja. Njihov primer, i danas, vekovima kasnije, osvetljava put pravoslavnim vernicima, koji s verom pristupaju Bogu, tražeći blagodat i milost.
U svojoj knjizi za petak Sedmice bludnog sina, Sveti Teofan Zatvornik ostavio je snažno svedočanstvo o prolaznosti sveta i ljudskih želja, ukazujući na jedini temelj postojanosti – hod po volji Božijoj.
Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi 30. ponedeljka po Pedesetnici podseća nas na snagu nade u Gospoda, koji nas nikada ne ostavlja, čak ni u trenucima kada ne vidimo izlaz iz teškoća.
U svojoj pouci za 28. petak po Pedesetnici, Sveti Teofan Zatvornik ističe ključne posledice zanemarivanja Božijeg u odnosu na zemaljske vrednosti, ukazujući na opasnost od duhovne erozije i sekularizacije društva.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Kodrata po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog Jeroteja Atinskog. Katolička crkva slave Svetog Franju Asiškog, Jevreji obeležavaju Simhat Toru, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Jedan od Sedamdesetorice nije pred rimskom vlašću branio samo sebe, već je sastavio odbranu hrišćanske vere i zatražio da se vernici ne gone bez stvarne krivice.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog velikomučenika Jevstatija po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog sveštenomučenika Dionisija Areopagita. Katolička crkva obeležava Svetog Dionizija Areopagita, Jevreji obeležavaju Šmini aceret, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Kodrata po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog Jeroteja Atinskog. Katolička crkva slave Svetog Franju Asiškog, Jevreji obeležavaju Simhat Toru, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Jedna od pouka svetogorskog starca otkriva zašto i mali prinos pred Bogom ima posebnu vrednost kada se uz sveću setimo onih koji prolaze kroz patnju, nevolju i teške životne trenutke.
Poslednji ispraćaj Maise i Meri Daoud okupio je porodicu, prijatelje i vernike u Hramu Svetog Porfirija u Gazi, dok je Jerusalimska patrijaršija uputila molitvu za pokoj njihovih duša i utehu najbližima.