Navršilo se tačno 35 godina od 10. i 11. avgusta 1991. godine, kada su se u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Đirokastri, kao iz jednog grla celog pravoslavnog naroda, začuli radosni uzvici: „Krishti u Ngjall!“ („Hristos vaskrse!“), „Erdhi ora e Zotit!“ („Došao je čas Gospodnji!“) i „Lavdi Zotit!“ („Slava Bogu!“)
Bili su to istorijski trenuci. Pravoslavni vernici Đirokastre, rodnog mesta komunističkog diktatora Envera Hodže, dočekali su u svom gradu tadašnjeg episkopa Andruse Anastasa (Janulatosa), koji će kasnije postati arhiepiskop Albanije. U Albaniju je došao kao patrijaršijski egzarh Vaseljenske patrijaršije sa zadatkom da pomogne u obnovi Pravoslavne crkve Albanije.
Ovaj događaj bio je istorijski i zato što je prvi put posle 1967. godine jedan pravoslavni arhijerej došao u Đirokastru. Od dolaska „Partije rada Albanije“ Envera Hodže na vlast 1944. godine počeo je surov progon Pravoslavne crkve. Cilj režima bio je da iz srca ljudi izbriše veru u Boga i da na njeno mesto postavi „Partiju rada“ i njenog vođu Envera Hodžu.
U prvoj fazi, od 1944. do 1967. godine, režim je pokušavao da uništi Crkvu tako što je njeno rukovodstvo i unutrašnji život stavio pod potpunu kontrolu. Od 1967. do 1990. godine usledila je još surovija faza. Albanija je proglašena za „prvu ateističku državu“, Crkva je zvanično ukinuta, a zabranjeno je ne samo bogosluženje već i samo ispovedanje vere i svako njeno javno ili privatno ispoljavanje.
Ateistički režim rušio je hramove ili ih pretvarao u štale, magacine i objekte za zabavu. Arhijereji, sveštenici i vernici koji su želeli da sačuvaju Hrista u svom srcu bili su ubijani, mučeni, proganjani, zatvarani i slati u izgnanstvo. Režim je uspeo da institucionalno uništi Autokefalnu crkvu Albanije, ali nije uspeo da ugasi veru običnog naroda. Ona je ostala sačuvana u srcima ljudi kao dragoceno blago. Kada je „došao čas Božji“, pokazalo se koliko je ta vera bila snažna i dragocena.
Početkom 1991. godine albanski režim doživeo je sudbinu ostalih komunističkih režima, a njegov pad bio je potpun.
Pošto u Albaniji više nije bilo nijednog pravoslavnog episkopa, Vaseljenska patrijaršija pokrenula je inicijativu za obnovu razorene Pravoslavne crkve Albanije. Vaseljenski patrijarh Dimitrije imenovao je 16. januara 1991. godine episkopa Andruse Anastasa (Janulatosa) za patrijaršijskog egzarha u Albaniji. On će 24. juna 1992. godine biti izabran za arhiepiskopa Tirane i cele Albanije.
Njegov osnovni zadatak bio je da se neposredno upozna sa stanjem u zemlji i da stupi u kontakt sa preostalim sveštenicima, kojih je bilo oko 20, uglavnom veoma starih i lišenih svešteničkog čina, kao i sa vernim narodom i novim političkim rukovodstvom Albanije.
Uprkos brojnim teškoćama i nepoverenju albanskih vlasti prema Pravoslavnoj crkvi, patrijaršijski egzarh stigao je u Tiranu 16. jula 1991. godine i započeo svoju službu. Posećivao je gradove i sela širom zemlje u kojima su živeli pravoslavni vernici.
Među prvim oblastima koje je posetio bila je Đirokastranska mitropolija, koja obuhvata oblasti Đirokastre, Dropolja, Permeta, Pogonija, Delvine, Sarande i Himare.
Zvanični doček egzarha priredili su pravoslavni vernici Đirokastre na gradskom trgu u popodnevnim časovima subote, 10. avgusta 1991. godine. Odatle je povorka pešice krenula ka Hramu Preobraženja Gospodnjeg, starom Mitropolijskom hramu, gde je služeno blagodarenje i gde se egzarh obratio okupljenom narodu.
Beseda je počela usklikcima kojima su narod i egzarh zajedno proslavljali Boga: „Lavdi Zotit!“ („Slava Bogu!“), „Erdhi ora e Zotit!“ („Došao je čas Božji!“) i „Krishti u Ngjall!“ („Hristos vaskrse!“)
Potom je egzarh govorio o tri vaskrsna pozdrava kojima se Gospod Isus Hristos obratio svojim učenicima: „Radujte se!“, „Mir vam!“ i „Data mi je svaka vlast na nebu i na zemlji“. Te reči povezao je sa tragičnim iskustvom albanskog naroda tokom prethodnih decenija, ali i sa novim nadama i mogućnostima koje je pred njim otvarala blagodat Božja.
Sutradan, u nedelju, 11. avgusta 1991. godine, u Đirokastri je prvi put posle 25 godina služena Sveta arhijerejska Liturgija.