Najveće životne slabosti često ne postanu vidljive onda kada nastanu. Ono što se u detinjstvu ne nauči, u mladosti može prerasti u strast, a u zrelom dobu u naviku od koje se teško oslobađamo. Zato Sveti Jovan Zlatoust život poredi sa ogromnim okeanom, a različite životne periode sa morima koja imaju svoje bure, vetrove i opasne struje. Njegova pouka postavlja važno pitanje: kako kroz različita životna doba sačuvati dušu od brodoloma?
Za ovog velikog propovednika Crkve svako životno doba donosi posebna iskušenja, ali i priliku da se čovek nauči vrlini i samodisciplini. Detinjstvo traži vaspitanje, mladost uzdržanje, a zrele godine borbu sa vezanošću za materijalna dobra i zavišću. Ono što se u jednom dobu ne savlada, u drugom može postati još teže za ispravljanje.
Upravo tu sliku Sveti Jovan Zlatoust razvija u jednoj od svojih pouka:
- Sadašnji život je kao ogroman okean. Prvim morem tog okeana možemo nazvati detinji uzrast, koji je podložan mnogim burama zbog nerazumnosti, lakomislenosti i nepostojanosti. Zato deci određujemo vaspitače i učitelje i roditeljskom brigom ispravljamo nedostatke prirode, kao što se na moru ti nedostaci nadomeštaju veštinom kormilarovom.
Posle toga dolazi more mladosti, gde duvaju silni vetrovi, jer se tada u čoveku budi pohota. Mladi u tom uzrastu naročito odbijaju da ih neko drugi ispravlja, ne samo zato što ih šibaju siloviti talasi pohote, nego i zato što njihove rđave postupke više niko ne obliči, jer tada već nisu pod nadzorom učitelja i vaspitača.
Potom nastupa uzrast odraslosti, kada čovek treba da se oženi, da uđe u brak, da rađa decu, upravlja domom i nosi se sa mnogim životnim brigama. Tada čoveka naročito iskušavaju strasna vezanost za materijalna dobra i zavist.
Ako u svakom uzrastu budemo doživljavali duhovni brodolom, kako da preplovimo okean sadašnjeg života i izbegnemo buduću kaznu? Ako se u detinjem uzrastu ne naučimo razumnosti, u mladosti nećemo biti u stanju da živimo uzdržljivo, a kada postanemo odrasli ljudi, nećemo moći da pobedimo srebroljublje i zavist. A kada ostarimo, sa dušama krajnje raslabljenim svim tim grehovnim ranama, u gornje pristanište ući ćemo bez duhovnog dobra u sebi, a obremenjeni mnoštvom duhovnog đubreta. Đavo će nam se tada podsmevati, a mi ćemo plakati, jer smo sami sebi zaslužili nepodnošljive muke - govorio je Sveti Jovan Zlatoust.
Slika koju rečima oslikava Zlatoust, snažna je upravo zato što ne ostavlja prostor za odlaganje. Ono što se danas ne ispravlja može sutra postati navika, a navika vremenom može toliko ovladati čovekom da mu je potrebna velika borba da je se oslobodi.
Svako životno doba nosi svoje iskušenje, ali i svoju priliku za ispravku. Pitanje je samo da li ćemo tu priliku prepoznati dok još imamo vremena.