U monaškom životu, svetovne proslave gube na značaju pred duhovnim podvizima. Monah iz Manastira Tumane nam otkriva suštinu duhovnog rođenja i posvećenosti Hristu, koje se ogleda u proslavi imendana.
U svetu monaštva, duhovno putovanje prevazilazi granice svetovnog života, preobražavajući monahe u hodočasnike večnosti. Oni, kroz čin monaškog postriga, simbolično „umiru“ za svet i rađaju se za život u Hristu, odbacujući staru ličnost i svetovne običaje, među kojima je i proslava rođendana. Ovaj čin nije samo odricanje, već pre svega, čin ljubavi i potpunog predanja Bogu.
- Nekada sam se zvao Zoren, prezivao sam se Jevtić. Međutim, Zoren Jevtić je umro onoga časa kad je prošao kroz kapiju manastira - pripoveda za “Religiju” otac Zosim iz Manastira Tumane, objašnjavajući svoju duhovno preobraženje.
- Na dan manašenja, Zoren je umro i rodio se novi, to je Zosim, imenom kojim je blagoslovio naš iguman arhimandrit Dimitrije. Tih par koraka kroz manastirsku kapiju označilo je kraj svetovnog života za Zorena, koji je krenuo jednim novim putem, vođen željom od svoga rođenja da svoj život posveti Gospodu, Tvorcu, Presvetoj Bogorodici i svim svetiteljima koji obitavaju u ovoj svetinji.
ST/Vladimir Lukić
Otac Zosim, monah Manastira Tumane
Ovaj put, vođen ljubavlju prema Bogu, vodi ka potpunom odricanju od svetovnih radosti, uključujući i proslavu rođendana. Za oca Zosima, ovo je bio trenutak kada je svet prestao da ima uticaj na njega.
- Čovek iz sveta, kada ulazi u manastir, jednostavno ostavlja sebe sa one strane puta, zida, kapije,“ objašnjava on, dodajući da je to trenutak kada svet postaje daleki eho, a jedino što ostaje jeste molitva i predanje Hristu - kaže otac Zosim.
Proslava imendana, stoga, ima dublji značaj. To je dan kada monah obnavlja svoj zavet, seća se svetitelja čije ime nosi i kroz njegov primer osnažuje svoje duhovno putovanje.
- Bilo je to pre šest i po godina, kada me je oltaru priveo sadašnji vladika toplički Petar, koji je moj duhovni otac - dodaje monah Zosim, osvetljavajući put koji ga je vodio do današnjeg života.
Za njega, proslava rođendana nikada nije imala značaj koji ima za ljude u svetu.
- Zapravo, ja nikada nisam slavio rođendan, jer sam rođen 15. juna, kad je školski raspust. U to vreme svi odlaze negde: na more, kod babe i dede na selo, tako da ja nisam obeležavao rođendan. Počeo sam da slavim, tek kasnije, kada se okupila moja bratija. Ali, to se pretvaralo ne u klasičan rođendan, već u neki vid imendana.
ST/Vladimir Lukić
Na praznik Svetih Zosima i Jakova Tumanskih, kada je i imendan oca Zosima, u ovu svetinju svakoga leta uliva se reka hodočasnika
Čak i pre monašenja, otac Zosim je u sebi nosio duh monaškog predanja.
- Pokojna majka me je vezivala za 15. jun, mada se nije pouzdano znalo da li sam rođen tog datuma, ili dan ranije, jer je to bilo oko ponoći. Ona je tada bila dežurna, kao medicinska sestra u bolnici, tako da je ostala u bolnici i porodila se - seća se on, naglašavajući kako su čak i svetovni običaji imali u njegovom životu drugačiji tok.
- Praktično, oduvek sam slavio neki oblik imendana. Nekada je to bilo 15. juna, kad je praznik Svetog sveštenomučenika Erazma Ohridskog, a dan pre toga je praznik Svetog Justina Ćelijskog. Tako da sam se svake godine u to vreme nalazio u Manastiru Ćelije, na proslavi Svetog Justina Ćelijskog - kaže otac Zosim.
ST/Vladimir Lukić
Otac Zosim
Imendan, dakle, za oca Zosima, kao za sve monahe, predstavlja ne samo simboličan datum, već duboko duhovan trenutak. To je dan u kojem se monah ponovno rađa za život u Hristu, kroz sećanje na svetitelja čije ime nosi i kroz zavet ljubavi i predanja koji je položio pred Gospodom. Ovako shvaćen, imendan postaje duhovna svetlost koja monahe vodi kroz svakodnevni podvižnički život, osvetljavajući njihov put ka spasenju.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
U besedi za 30. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o veri koja ne skreće pred opasnošću i o čoveku koji ne vodi narod snagom, već potpunim oslanjanjem na Boga.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog proroka Danila po starom kalendaru, dok se po novom proslavlja Sveta mučenica Anisija Solunska. Katolici i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama, dok Jevreji obeležavaju Asarah B’Tevet, dan strogog posta, žalosti i pokajanja.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Dok su doktori gubili nadu, vera i molitva stvorile su trenutak koji nadmašuje ljudsku logiku - sveštenik iz Frankfurta otkriva kako je Minja doživeo isceljenje koje potvrđuje snagu Božjeg milosrđa i savršen tajming Svetih.
Na ovom sabranju mitropolit Ignatije služio liturgiju, uručio odlikovanja i pozvao vernike da se sabiraju u svojim parohijskim hramovima, podsećajući da samo Gospod daruje život večni.
U jedinstvenoj liturgijskoj svečanosti, popred presvlačenja moštiju Svetog Zosima Tumanskog, patrijarh srpski u nadahnutoj besedi poručio da bez vere nema ni znanja, ni zajednice, ni života – jer vera otvara vrata čudima i večnosti.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.
U besedi za 30. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o veri koja ne skreće pred opasnošću i o čoveku koji ne vodi narod snagom, već potpunim oslanjanjem na Boga.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Poruka iz sure El-Asr, izdvojena za 30. decembar u knjizi „Kuran – 365 odabranih ajeta za svakodnevno čitanje“, podseća kako vera, dobra dela, istina i strpljenje mogu promeniti tok naših izbora.
Od prizrenske Bogoslovije do parohija niškog kraja, život sveštenika Srboljuba Kaplarevića bio je posvećen ljudima, a ne javnosti; njegov odlazak otvorio je sećanja na službu koja se merila poverenjem, a ne rečima.