U monaškom životu, svetovne proslave gube na značaju pred duhovnim podvizima. Monah iz Manastira Tumane nam otkriva suštinu duhovnog rođenja i posvećenosti Hristu, koje se ogleda u proslavi imendana.
U svetu monaštva, duhovno putovanje prevazilazi granice svetovnog života, preobražavajući monahe u hodočasnike večnosti. Oni, kroz čin monaškog postriga, simbolično „umiru“ za svet i rađaju se za život u Hristu, odbacujući staru ličnost i svetovne običaje, među kojima je i proslava rođendana. Ovaj čin nije samo odricanje, već pre svega, čin ljubavi i potpunog predanja Bogu.
- Nekada sam se zvao Zoren, prezivao sam se Jevtić. Međutim, Zoren Jevtić je umro onoga časa kad je prošao kroz kapiju manastira - pripoveda za “Religiju” otac Zosim iz Manastira Tumane, objašnjavajući svoju duhovno preobraženje.
- Na dan manašenja, Zoren je umro i rodio se novi, to je Zosim, imenom kojim je blagoslovio naš iguman arhimandrit Dimitrije. Tih par koraka kroz manastirsku kapiju označilo je kraj svetovnog života za Zorena, koji je krenuo jednim novim putem, vođen željom od svoga rođenja da svoj život posveti Gospodu, Tvorcu, Presvetoj Bogorodici i svim svetiteljima koji obitavaju u ovoj svetinji.
ST/Vladimir Lukić
Otac Zosim, monah Manastira Tumane
Ovaj put, vođen ljubavlju prema Bogu, vodi ka potpunom odricanju od svetovnih radosti, uključujući i proslavu rođendana. Za oca Zosima, ovo je bio trenutak kada je svet prestao da ima uticaj na njega.
- Čovek iz sveta, kada ulazi u manastir, jednostavno ostavlja sebe sa one strane puta, zida, kapije,“ objašnjava on, dodajući da je to trenutak kada svet postaje daleki eho, a jedino što ostaje jeste molitva i predanje Hristu - kaže otac Zosim.
Proslava imendana, stoga, ima dublji značaj. To je dan kada monah obnavlja svoj zavet, seća se svetitelja čije ime nosi i kroz njegov primer osnažuje svoje duhovno putovanje.
- Bilo je to pre šest i po godina, kada me je oltaru priveo sadašnji vladika toplički Petar, koji je moj duhovni otac - dodaje monah Zosim, osvetljavajući put koji ga je vodio do današnjeg života.
Za njega, proslava rođendana nikada nije imala značaj koji ima za ljude u svetu.
- Zapravo, ja nikada nisam slavio rođendan, jer sam rođen 15. juna, kad je školski raspust. U to vreme svi odlaze negde: na more, kod babe i dede na selo, tako da ja nisam obeležavao rođendan. Počeo sam da slavim, tek kasnije, kada se okupila moja bratija. Ali, to se pretvaralo ne u klasičan rođendan, već u neki vid imendana.
ST/Vladimir Lukić
Na praznik Svetih Zosima i Jakova Tumanskih, kada je i imendan oca Zosima, u ovu svetinju svakoga leta uliva se reka hodočasnika
Čak i pre monašenja, otac Zosim je u sebi nosio duh monaškog predanja.
- Pokojna majka me je vezivala za 15. jun, mada se nije pouzdano znalo da li sam rođen tog datuma, ili dan ranije, jer je to bilo oko ponoći. Ona je tada bila dežurna, kao medicinska sestra u bolnici, tako da je ostala u bolnici i porodila se - seća se on, naglašavajući kako su čak i svetovni običaji imali u njegovom životu drugačiji tok.
- Praktično, oduvek sam slavio neki oblik imendana. Nekada je to bilo 15. juna, kad je praznik Svetog sveštenomučenika Erazma Ohridskog, a dan pre toga je praznik Svetog Justina Ćelijskog. Tako da sam se svake godine u to vreme nalazio u Manastiru Ćelije, na proslavi Svetog Justina Ćelijskog - kaže otac Zosim.
ST/Vladimir Lukić
Otac Zosim
Imendan, dakle, za oca Zosima, kao za sve monahe, predstavlja ne samo simboličan datum, već duboko duhovan trenutak. To je dan u kojem se monah ponovno rađa za život u Hristu, kroz sećanje na svetitelja čije ime nosi i kroz zavet ljubavi i predanja koji je položio pred Gospodom. Ovako shvaćen, imendan postaje duhovna svetlost koja monahe vodi kroz svakodnevni podvižnički život, osvetljavajući njihov put ka spasenju.
U besedi za sredu 2. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o odgovornosti, roditeljstvu i dubokom smislu zajednice koju naziva velikom tajnom Božjom.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog prepodobnog Nikitu Ispovednika po starom kalendaru, dok po novom kalendaru obeležavaju Svetog Timoteja. Katolička Crkva obeležava spomen Svetog Josipa, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Umesto uobičajenog unutrašnjeg otpora, svetitelj opisuje neočekivan pristup i ukazuje da se izlaz ne nalazi u pojačanoj borbi, već u smirenju koje prekida napad i menja njegov pravac.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Dok su doktori gubili nadu, vera i molitva stvorile su trenutak koji nadmašuje ljudsku logiku - sveštenik iz Frankfurta otkriva kako je Minja doživeo isceljenje koje potvrđuje snagu Božjeg milosrđa i savršen tajming Svetih.
Na ovom sabranju mitropolit Ignatije služio liturgiju, uručio odlikovanja i pozvao vernike da se sabiraju u svojim parohijskim hramovima, podsećajući da samo Gospod daruje život večni.
U besedi za sredu 2. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o odgovornosti, roditeljstvu i dubokom smislu zajednice koju naziva velikom tajnom Božjom.
Umesto uobičajenog unutrašnjeg otpora, svetitelj opisuje neočekivan pristup i ukazuje da se izlaz ne nalazi u pojačanoj borbi, već u smirenju koje prekida napad i menja njegov pravac.
U manastiru Vatoped vekovima se čuvaju brojna svedočanstva bračnih parova koji su, posle dugogodišnje borbe za potomstvo, dobili decu moleći se pred ovom svetinjom.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Protojerej-stavrofor Vojislav Bilbija opisuje susret sa starcem na Svetoj gori, u kojem su bol, upozorenja i neobični događaji oblikovali jedno od najintenzivnijih sećanja u njegovom životu.
Jednostavan recept iz rerne koji spaja blage začine i pun ukus, idealan za dane posta na ulju i brz, zdrav obrok koji se lako uvodi u svakodnevnu trpezu.
Od Svetog Save i Stefana Nemanje preko Trojeručice i rukopisa do požara koji umalo nije promenio sudbinu - priča o svetom mestu koje više od osam vekova traje između istorije, vere i monaškog života.