Razlika između grešnika koji propada i pravednika koji se spasava samo je jedna: u odlučnosti, u tome da čovek postavi sebi zadatak i da reši da ne odstupa od one istine koju je izabrao, ističe otac Antonije.
Većina ljudi se ujutru budi opterećena sećanjima, brigama, gorčinama prošlosti i jučerašnjeg dana, nesvesni da pred nama stoji nešto što nikada ranije nije postojalo - potpuno nov dan, u kojem sve može da se promeni, samo ako to zaista žele-
Ljudi mahom započinju dan mislima koje su poneli iz prošlosti: "šta me danas čeka“, "šta nisam završio“, "kako ću pregurati još jedan dan“. U tom trenutku retko ko razmišlja o tome da je pred njim nešto što nikada nije bilo - novi početak, čista stranica, prostor slobode i nove odluke.
- Retko razmišljamo o tome da se, budeći se ujutru, na izvestan način nalazimo u situaciji drevnog Lazara, kojeg je Hristos vaskrsao iz mrtvih.
Srpska pravoslavna eparhija žička
Otac Antonije Blum
Lazar, podseća Blum, ležao je bez osećanja, bez reči, bez vlasti nad sobom. A zatim, kako ističe, glas Božiji mu je naredio da se vrati svesti, da se vrati pokretu, da se vrati zemaljskom životu - ali više ne onakav kakav je bio kada je usnuo snom smrti, već obogaćen novim, za sve nas nepojamnim iskustvom.
Tako je i sa nama: svako jutro je mali povratak iz tame sna u svetlost svesti. I to nije običan trenutak — to je poziv na novi život.
- Jutro nam dolazi kao glas Božiji, koji kaže: "Izađi, vrati se iz sna, ali ne više kao onaj čovek koji si bio kada si uveče tonuo u san".
Ali, kako to zaista učiniti? Kako dan učiniti novim, a ne samo reprizom prošlog?
Mitropolit Antonije daje i vrlo konkretan odgovor:
- Nakon buđenja, treba da se umijemo i obučemo, da se prekrstimo – vo imja Oca i Sina i Svjatago Duha – da se prekrstimo s tim da u ime Božije stupimo u ovaj novi, još uvek ničim oskrnavljeni dan, u kojem je sve moguće.
Shutterstock
Kakav će vam biti današnji dan, zavisi od vaše odluke
Nakon tog jednostavnog, ali duboko svesnog čina, dolazi ono najvažnije: zastati i oslušnuti sebe.
- Zatim treba da zastanemo i razmislimo: sa čim stupam u ovaj dan?
To nije puko meditativno pitanje. To je akt odgovornosti.
- Naravno, stupam u ovaj dan sa svojom prošlošću, nisam tako nov kao ovaj dan, nisam se danas rodio, ali sa čim u njega ulazim: sa gorčinom jučerašnjeg dana? Sa nadom, sa trepetnim očekivanjem radosti? Sa spremnošću da ispravim greške proteklih dana?“
Zato, kaže Blum, moramo birati. Svesno.
- Izabravši iz svega toga ono sa čim imam nameru da stupim u taj dan, da se odreknem onog negativnog što je možda ispunilo protekli dan ili se u ovaj dan ulilo iz daleke prošlosti – i zagledajući se u ono svetlo, dobro, dostojno i Boga i mene, što nosim u sebi i što mogu da unesem u taj dan.
Ali da bismo to mogli, treba se zaustaviti. I odlučiti.
shutterstock.com/Rido
Za svaku odluku potrebna je odlučnost
- Zato treba sesti i porazmisliti, te čvrsto rešiti da u taj dan ne unosimo ništa što nije trebalo ni primati u dušu, ni činiti, proteklih dana.“ Umesto toga, u novi dan treba uneti „ono najsvetlije u našoj nadi, u našoj veri, u našem srcu i umu.
Takav stav nije lak. Potrebna je hrabrost i doslednost.
- Razlika između grešnika koji propada i pravednika koji se spasava samo je jedna: u odlučnosti, u tome da čovek postavi sebi zadatak i da reši da ne odstupa od one istine koju je izabrao.
Zato, poručuje mitropolit, svaki dan je duhovni prostor u kojem postajemo ono što biramo. A svetlost, čak i u najmračnijem delu duše, ostaje neuništiva:
- Svetlost i u tami svetli... i tama ne može da je pobedi.
Gordost se pojavljuje kroz prezir prema drugima, nadmenost, tvrdoglavo insistiranje na sopstvenom mišljenju, odbijanje pomoći, pa čak i kroz spoljašnje činjenje dobrih dela ako je njihov cilj samopromocija.
Veliki duhovnik 20. veka govorio je o iskušenjima koja prete Crkvi i vernicima, upozoravajući da se put vere može sačuvati jedino duhovnom budnošću, molitvom i istrajnošću, uprkos pritiscima savremenog društva.
Počinilac je neprimetno odneo srebrnu figuru iz Sen Žermen de Prea, jednog od najvažnijih simbola francuske istorije, dok vlasti upozoravaju da su crkve širom zemlje sve češće meta organizovanih krađa.
Zaupokojenom liturgijom i opelom u manastiru u Gornjem Dragljevcu ispraćen protojerej Bogdan Stjepanović; beseda jeromonaha Nikolaja obeležila oproštajnu službu.
Mitropolit australijsko-novozelandski upozorava da se borba za ljudsko srce vodi svakodnevno, između pada i obnove, a Crkvu vidi kao mesto duhovne odluke i preobražaja života.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Veliki duhovnik 20. veka govorio je o iskušenjima koja prete Crkvi i vernicima, upozoravajući da se put vere može sačuvati jedino duhovnom budnošću, molitvom i istrajnošću, uprkos pritiscima savremenog društva.
Portal Religija.rs objavljuje faksimil odluke kojom je Hrvatska zaštitila "slavu", "krsnicu" i "krsno ime", uz običaje i simbole vekovima vezane za srpsku pravoslavnu tradiciju.
U besedi za 5. sedmicu po Vaskrsu Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako se čovek od Boga ne odvaja naglo, već postepeno, kroz neprimetne zamene koje slabe unutrašnju vernost i vode u duhovnu prevaru.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
U pravoslavnoj tradiciji hleb je svetinja koja se poštuje kao plod rada i blagoslova. Iz tog odnosa nastali su starinski recepti poput uštipaka od bajatog hleba koji vraćaju miris doma i podsećaju na vreme bez bacanja hrane.