Duhovna riznica 28.06.2025 | 09:52

DEVOJKA KOJA JE SVOJIM SUZAMA SPASILA SRPSKU DUŠU: Kako pesma Kosovka devojka vekovima čuva zavet ljubavi i saosećanja

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
DEVOJKA KOJA JE SVOJIM SUZAMA SPASILA SRPSKU DUŠU: Kako pesma Kosovka devojka vekovima čuva zavet ljubavi i saosećanja
wikipedia/Zoupan/wikipedia/No.cilepogača/Wikimedia/ sr:Корисник:Ant83/GNU FDL

Nije bila ratnica, ali je pobedila tamu milošću i tišinom – šta nam priča vekovima stari lik Kosovke devojke dok svet zaboravlja saosećanje i veru.

Na krvavom kosovskom polju, usred stradanja, bola i smrti, iznikao je lik koji vekovima svetli posebnom tišinom i blagim smirenjem. To je Kosovka devojka, junakinja stare narodne pesme, ali i živa ikona milosrđa u kosovskom mitu srpskog naroda.

Kosovka devojka je srpska epska narodna pesma koju je objavio Vuk Stefanović Karadžić 1845. godine u delu Pjesme junačke najstarije, knjiga druga. Pesmu je zabeležio đakon Stefan iz manastira Šišatovac od nepoznate slepe guslarke – Slepice – iz Grgurevaca u Sremu, a Lukijan Mušicki je 1817. godine prosledio Vuku prepis zajedno sa još nekoliko pesama iste izvođačice, među kojima su i Propast carstva srpskoga, Obretenije glave kneza Lazara i Marko Kraljević ukida svadbarinu. Po nekim autorima, iste ruke mogli bi biti i stihovi pesama Devojka nadmudrila Marka i Marko Kraljević i orao.

Wikimedia/ sr:Корисник:Ant83/GNU FDL
Manasitr Šišatovac

 

Dok se epske pesme sećaju junačkih megdana, Kosovka devojka podseća na ono drugo – na ljubav, saosećanje i služenje. Dok traži svog verenika među mrtvima i ranjenicima, ona nalazi teško ranjenog vojvodu Miloša Obilića. Ne pitajući za ime, čin ili slavu, ona ga poji vodom, vinom, radošću svog tihog prisustva i blagosti, umivajući mu lice poslednji put pre nego što će predati dušu Gospodu.

Upravo u tom prizoru narodnog predanja, koji su guslari vekovima pevali pod svodom crkava i u seoskim portama, sabrana je duhovna poruka Kosova – da tamo gde ljudska sila posustane, Božja blagodat prosija kroz ljubav i milosrđe.

Pravoslavlje nam u ovom liku Kosovke devojke pokazuje da ženska snaga nije samo u podnošenju bola, već u tihom služenju Bogu i bližnjima, u saosećanju koje ne poznaje granice. Zato je ona i u narodnoj pesmi nazvana – sestrom – Milošu Obiliću, jer u Hristu nema rođenih i nerođenih, već smo svi pozvani da budemo brat i sestra jedni drugima.

wikipedia/Zoupan
Vuk Stefanović Karadžić

 

Pesma o Kosovki devojci bila je inspiracija mnogim umetnicima koji su želeli da njeno milosrđe i smirenje prenesu u vreme u kome su živeli i stvarali. Najpotresnije ju je naslikao Uroš Predić 1919. godine, kada je Srbija krvarila posle Velikog rata. Njegova Kosovka devojka ne gleda u nas – ona gleda u ranjenog junaka, u svakog stradalnika, u svakog čoveka kome je potrebna uteha. Zato taj pogled ostaje zauvek urezan u narodnu i duhovnu svest, kao podsetnik na reči Gospoda:

– Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,40).

Kosovka devojka tako ostaje ne samo junakinja epske pesme, već ikona milosrđa u kosovskom zavetu, koji je zavet ljubavi, vere i žrtve – ono što pravoslavlje uči kao put ka večnom životu.

AUTENTIČNA VERZINA PESME KOSOVKA DEVOJKA

Pesma „Kosovka devojka“ postoji u više verzija, jer je vekovima prenošena usmenim predanjem i pevana na raznim mestima. Portal religija.rs donosi autentičnu verziju iz zbirke Vuka Stefanovića Karadžića, koja predstavlja najstariji i najpriznatiji zapis ovog duhovnog blaga našeg naroda.

Uranila Kosovka devojka,

Uranila rano u nedelju,

U nedelju prije jarka sunca,

Zasukala bijele rukave,

Zasukala do beli lakata,

Na plećima nosi leba bela,

U rukama dva kondira zlatna,

U jednome lađane vodice,

U drugome rumenoga vina;

Ona ide na Kosovo ravno,

Pa se šeće po razboju mlada,

Po razboju čestitoga kneza,

Te prevrće po krvi junake;

Kog junaka u životu nađe,

Umiva ga lađanom vodicom,

Pričešćuje vinom crvenijem

I zalaže lebom bijelijem.

Namera je namerila bila

Na junaka Orlovića Pavla,

Na kneževa mlada barjaktara,

I njega je našla u životu,

Desna mu je ruka osečena

I lijeva noga do kolena,

Vita su mu rebra izlomljena,

Vide mu se džigerice bele;

Izmiče ga iz te mloge krvce,

Umiva ga lađanom vodicom,

Pričešćuje vinom crvenijem

I zalaže lebom bijelijem;

Kad junaku srce zaigralo,

Progovara Orloviću Pavle:

„Sestro draga, Kosovko devojko!

Koja ti je golema nevolja,

Te prevrćeš po krvi junake?

Koga tražiš po razboju mlada?

Ili brata, ili bratučeda?

Al’ po greku stara roditelja?”

Progovara Kosovka devojka:

„Dragi brato, delijo neznana!

Ja od roda nikoga ne tražim:

Niti brata niti bratučeda,

Ni po greku stara roditelja,

Mož’ li znati, delijo neznana,

Kad knez Laza pričešćiva vojsku

Kod prekrasne Samodreže crkve

Tri nedelje trideset kaluđera?

Sva se srpska pričestila vojska,

Najposlije tri vojvode bojne:

Jedno jeste Milošu vojvoda,

A drugo je Kosančić Ivane,

A treće je Toplica Milane,

Ja se onde desi na vratima,

Kad se šeta vojvoda Milošu,

Krasan junak na ovome svetu,

Sablja mu se po kaldrmi vuče,

Svilen kalpak, okovano perje,

Na junaku kolasta azdija,

Oko vrata svilena marama,

Obazre se i pogleda na me,

S’ sebe skide kolastu azdiju,

S’ sebe skide, pa je meni dade:

„Na, devojko, kolastu azdiju,

Po čemu ćeš mene spomenuti,

Po azdiji po imenu mome:

Evo t’ idem poginuti, dušo,

U taboru čestitoga kneza;

Moli Boga, draga dušo moja,

Da ti s’ zravo iz tabora vratim,

A i tebe dobra sreća nađe,

Uzeću te za Milana moga,

Za Milana Bogom pobratima,

Koj’ je mene Bogom pobratio,

Višnjim Bogom i svetim Jovanom;

Ja ću tebi kum venčani biti.” 

„Za njim ide Kosančić Ivane,

Krasan junak na ovome svetu,

Sablja mu se po kaldrmi vuče,

Svilen kalpak, okovano perje,

Na junaku kolasta azdija,

Oko vrata svilena marama,

Na ruci mu burma pozlaćena,

Obazre se i pogleda na me,

S ruke skide burmu pozlaćenu,

S ruke skide, pa je meni dade:

„Na, devojko, burmu pozlaćenu,

Po čemu ćeš mene spomenuti,

A po burmi po imenu mome:

Evo t’ idem poginuti, dušo,

U taboru čestitoga kneza;

Moli Boga, moja dušo draga,

Da ti s’ zravo iz tabora vratim,

A i tebe dobra sreća nađe"

"Uzeću te za Milana moga,

Za Milana Bogom pobratima,

Koj’ je mene Bogom pobratio,"

"Višnjim Bogom i svetim Jovanom"

"Ja ću tebi ručni dever biti."

"Za njim ide Toplica Milane,

Krasan junak na ovome svetu,

Sablja mu se po kaldrmi vuče,

Svilen kalpak, okovano perje,

Na junaku kolasta azdija,

Oko vrata svilena marama,

Na ruci mu koprena od zlata,

Obazre se i pogleda na me,

S ruke skide koprenu od zlata,

S ruke skide, pa je meni dade:

"Na, devojko, koprenu od zlata,

Po čemu ćeš mene spomenuti,

Po kopreni po imenu mome:

Evo t’ idem poginuti dušo,

U taboru čestitoga kneza,

Moli Boga, moja dušo draga,

Da ti s’ zdravo iz tabora vratim,

Tebe, dušo, dobra sreća nađe,

Uzeću te za vernu ljubovcu.” 

I odoše tri vojvode bojne.

"Nji ja danas po razboju tražim."

Al’ besedi Orloviću Pavle:

"Sestro draga, Kosovko devojko!

Vidiš, dušo, ona koplja bojna

Ponajviša a i ponajgušća,

Onde j’ pala krvca od junaka

Ta dobrome konju do stremena,

Do stremena i do uzenđije,

A junaku do svilena pasa,

Onde su ti sva tri poginula,

Već ti idi dvoru bijelome,

Ne krvavi skuta ni rukava.”

Kad devojka saslušala reči,

Proli suze niz bijelo lice,

Ona ode svom bijelu dvoru

Kukajući iz bijela grla:

Jao jadna! Ude ti sam sreće!

Da se, jadna, za zelen bor vatim,

I on bi se zelen osušio.”