Wikimedia/Фотокорреспондент В. Л. Разумовский, STRINGER / AFP / Profimedia
Poseta visoke delegacije ruske Dume Kosmetu 1994. godine donela je neobičan i dirljiv trenutak — prizor koji je šokirao i naučnika, nekadašnjeg komunistu i kosmonauta, ostavljajući dubok trag i podsećajući na neprekidno prisustvo Božje milosti u našoj istoriji i tradiciji.
Prolećni dani marta 1994. godine doneli su Srbiji poseban i neobičan događaj — dolazak visoke delegacije ruske državne Dume. Na čelu ove značajne grupe bio je Aleksandar Dmitrijevič Vengerovski, tada potpredsednik Dume, dok je u sastavu bio i istaknuti poslanik Komunističke partije, naučnik i bivši kosmonaut Vitalij Ivanovič Sevastjanov.
Nakon protokolarnih razgovora i brojnih susreta, delegacija je krenula u obilazak srpskih znamenitosti, a posebno su odjeknule posete svetinjama na Kosovu i Metohiji. Njihov korak zaustavio se pred vratima manastira Visoki Dečani, gde su ih dočekali tadašnji iguman Teodosije, danas rpiskop raško-prizrenski, i jeromonah Sava, sada iguman dečanski, zajedno sa bratstvom.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Manastir Visoki Dečani
Naša drevna svetinja otvorila je svoja vrata i srca, ostavljajući dubok i neizbrisiv trag u dušama gostiju. Nakon molitve i razgledanja, delegacija je izašla u prostranu portu, gde su, okruženi prirodom kao Božjom rukom stvorenim rajem, upijali lepotu i mir ovog svetog mesta.
U tom miru iznenada se dogodilo nešto što će ostati urezano u sećanju svih prisutnih. Vitalij Ivanovič Sevastjanov, čovek nauke i razuma, bivši kosmonaut i ubeđeni komunista, iznenada je dotrčao do prevodioca, gospođe Save Rosić, bled i jasno uzbuđen:
— Pogledajte! Tamo, na kupoli hrama je anđeo – rekao je Vitalij Ivanovič Sevastjanov, prenosi crkveni časopis Svetosavsko zvonce.
Alexander Mokletsov / Sputnik / Profimedia
Vitalij Ivanovič Sevastjan je bivši ruski kosmonaut
Ova izjava izazvala je šapat među prisutnima. Sevastjanov, poznat po svom racionalnom pogledu na svet i otporu prema mistici, nakon što se smirio, sa sigurnošću je potvrdio da je usred dana, pod plavim nebom, jasno video anđela kako stoji na kupoli hrama.
Nije reč o pukoj mašti ili simbolici. Ovo je čudo koje svetinja Visoki Dečani daruje onima koji je posete — čudo koje, blagoslovom Svetog kralja Stefana Dečanskog, molitvama monaha i vernog naroda, čuva već 683 godine. Čudo koje se događa i vernicima i onima koji još traže put vere, da bi se uverili da je Bog među nama.
U manastiru Devič na Kosmetu, gde počivaju mošti Svetog Joanikija, zabeleženo je svedočanstvo iz Prvog svetskog rata koje je ostavio Sveti Nikolaj Žički – o tome kako se Božija pravda sručila na ruku podignutu protiv svetinje.
U manastiru posvećenom Svetim Kozmi i Damjanu, na mestu koje je nekada bilo srušeno i zapaljeno, dešavaju se nepojmljive isceliteljske priče; tu, pod senkom minareta, Božija sila spaja ono što ljudski um ne može razumeti – muslimane i pravoslavce u tišini oproštaja i zajedničke vere u čudo.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Nakon teškog incidenta koji je ostavio porodicu u strahu i neizvesnosti, deci je uručena finansijska pomoć, a domaćinima ikona Gospoda Isusa Hrista kao znak utehe i podrške.
Eparhija raško-prizrenska navodi da aktivnosti kod svetinje nisu prethodno najavljene Crkvi i upozorava da obim radova prevazilazi uobičajeno održavanje puta.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".