Posle obraćenja u hrišćanstvo, Sarsenov Baha postao je Bogdan, izgubio porodicu i slobodu – a u Beograd stigao sa 150 dolara u džepu i pronašao mir.
Ljudi se najčešće rađaju i umiru u veri svojih predaka, ne dovodeći je u pitanje. Retki su oni koji se usude da zakorače izvan tog nasleđa, svesni da ih to može koštati doma, porodice, pa i života kakav su poznavali. Upravo u toj retkosti krije se snaga lične odluke – odluke koja ume da preokrene sudbinu i čoveka odvede na put koji nikada nije mogao da zamisli.
Kazahstanac Sarsenov Baha, rođen u muslimanskoj porodici, prvi put je u ruci držao Bibliju pre dvadesetak godina. Taj susret otvorio mu je vrata istine u koju je poverovao, i od tada njegov život više nije bio isti. Danas, pod krštenim imenom Bogdan, živi u Srbiji kao pravoslavac, a njegova priča je svedočanstvo da je vera ponekad jača od svih granica i odbacivanja.
Susret koji je promenio sve
– Upoznao sam 2006. pravoslavnog monaha, koji mi je poklonio Bibliju. Čitao sam, malo proučavao i rešio da promenim veru – priča Bogdan.
Taj trenutak bio je prekretnica. Umesto podrške, dočekalo ga je neprihvatanje i osuda.
– Moja porodica to nije prihvatila, odrekli su me se svi do jednog! Kada su mi okrenuli leđa, rešio sam da se preselim u Srbiju.
Porodično odricanje i fizički bol
Njegova odluka naišla je na žestok otpor porodice. Otac je okupio rođake i imama i pred svima se odrekao sina. – Čak me je otac isekao nožem po ruci kad sam mu rekao da menjam veru! U ruci mi je bila Biblija, a on me je isekao nožem.
Majka, rodbina, pa i supruga okrenuli su mu leđa. Žena je dobila starateljstvo nad ćerkom, a on je ostao sam.
– Porodica je raskrstila sa mnom pošto sam, kako oni kažu, postao „sektaš“.
MUP Srbije
Baha je prvi izbeglica u Srbiji koji je dobio putnu ispravu koja je zakonom garantovana još od 2008.
Iza rešetaka zbog Jevanđelja
Baha je i u vojsci pokušavao da prenese drugima ono što je otkrio. Delio je Jevanđelje ljudima, posećivao onkološki centar za decu i svedočio o veri.
– Istinu sam hteo da podelim s mojim narodom, da im kažem da ima Boga i da Bog može da promeni život.
To ga je koštalo slobode, pa je završio u zatvoru.
– Vojnici u Kazahstanu ne smeju da idu ni u džamiju ni u crkvu. Ja sam počeo da delim Jevanđelje i to je bilo kršenje vojnog zakona. Iza rešetaka sam proveo 30 dana.
Put ka Srbiji
Iz zatvora ga je izvukao monah koji mu je kupio kartu za Srbiju.
– Rekao je: „Letiš u Jugoslaviju, to je pravoslavna zemlja, tamo možeš bezbedno da živiš.“ Pre toga nisam čuo za Srbiju, samo za Jugoslaviju, jer su vaši ljudi dolazili u Kazahstan da grade hotele.
Sa svega 150 dolara stigao je u Beograd, odseo u hostelu i krenuo put neizvesnosti. Prošao je kroz UNHCR i Beogradski centar za ljudska prava, pa i kroz kamp u Krnjači. Radio je fizičke poslove, a kasnije se zaposlio kao fizioterapeut u Novom Sadu – struci koju je izučio još u Kazahstanu.
Novi početak pod krstom
– Već 26. decembra 2015. dobio sam azil. Tada mi je laknulo jer imam zaštitu, osećam se bezbednije. Mogu da živim ovde u miru, da radim.
Prošle godine postao je i prva osoba u Srbiji koja je dobila putnu ispravu za izbeglice, na koju je čekao punih devet godina.
– Mnogo mi znači, sada mogu negde i da otputujem. Planiram da idem na letovanje u Tursku, zavisi od novca. Srećan sam jer će ova putna isprava ljudima koji imaju status kao ja olakšati život – priča Baha, prenosi portal kurir.rs.
Ljudi su ga prihvatili
U Srbiji se susreo i sa dobrim i sa lošim iskustvima.
– Pitaju me zašto sam promenio veru, ja im kažem istinu. Većina to prihvata dobro, neki kažu da sam heroj. Ne mislim da sam heroj, već da sam samo pronašao istinu. Znači mi to što me je vaš narod prihvatio, zahvalan sam na tome.
Bogdan svakodnevno unapređuje znanje srpskog jezija kroz razgovor, ali i kroz čitanje Biblije.
– Zahvalan sam Bogu na ljudima koje sam ovde upoznao i na onima koji su mi pomogli.
Bogdanovo svedočanstvo ostaje kao podsetnik kako iskrena vera učinila čudo – da čovek koji je izubio sve što je imao u domovini, započne novi život u zemlji koju pre toga nije poznavao. Njegov put je svedočanstvo da vera ume da košta, ali i da spasava.
Otac Mojsije Mekferson, bivši krovopokrivač i otac petoro dece, postao je viralna zvezda zahvaljujući svojim porukama o sirovoj muškosti, pravoslavlju i ulozi muškarca kao stuba porodice
Čuveni dirigent venčao se po pravoslavnim kanonima u gruzijskom manastiru Samtavro, obučen u narodnu nošnju; njegova izabranica je mlada Gruzinka, fitnes instruktorka Marijam Šarmanašvili.
U regionalnom centru Vest Jorkšira čitava zajednica odlučila je da krene putem apostolske vere – prva liturgija već je služena, a uskoro sledi čin sabornog krštenja 34 vernika.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Tominu nedelju po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Lava IX, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U jednoj kratkoj pouci otkriva se duhovni zakon po kojem se čovek ne oslobađa života, već unutrašnjeg nemira, i u kome se radost i iskušenje drugačije „ponašaju“ pred zahvalnim srcem.
Sumnje apostola Tome je uklonio sam Gospod, ušavši kroz zatvorena vrata u prostoriju u kojoj su se nalazili apostoli okupljeni na molitvu, rekavši Tomi da opipa njegove rane.
Od detinjstva u siromaštvu do monaškog podviga na Atosu i povratka u rodno selo, gde je decenijama bio oslonac ljudima u nevolji - život starca Akakija obeležili su molitva, skromnost i susreti sa znamenitim duhovnicima.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
U Buenos Ajresu kršteno deset odraslih i troje dece posle višemesečne pripreme, a praznično bogosluženje u obnovljenom hramu pretvorilo se u snažno svedočanstvo da vera ne poznaje granice jezika, porekla i kontinenta.
Od Hertfordšira do Londona, niz bogosluženja i katehetskih susreta doveo je stotine ljudi različitog porekla do iste odluke - da postanu deo pravoslavne zajednice kroz krštenje i prvo učešće u liturgiji.
U hramovima širom SAD, uz vaskršnje liturgije, stotine katekumena primile su krštenje i prvi put pristupile pričešću, dok je episkop Čikaga i Srednjeg Zapada poručio da pravi put tek počinje i da se vera potvrđuje životom.
U jednoj kratkoj pouci otkriva se duhovni zakon po kojem se čovek ne oslobađa života, već unutrašnjeg nemira, i u kome se radost i iskušenje drugačije „ponašaju“ pred zahvalnim srcem.
Od detinjstva u siromaštvu do monaškog podviga na Atosu i povratka u rodno selo, gde je decenijama bio oslonac ljudima u nevolji - život starca Akakija obeležili su molitva, skromnost i susreti sa znamenitim duhovnicima.
Rukovodilac radionice za ikonopisanje "Palek" Anatolij Vležko ističe da lik sveca na ikoni nije portret, a sama ikona nije najverodostojnija fiksacija fizičke stvarnosti.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Plato zavetnog hrama na Vračaru ispunjen svećama i tišinom očekivanja – Blagodatni oganj stigao iz Svete zemlje, a ponoćnu liturgiju služi vladika toplički Petar
Protojerej-stavrofor Dušan Erdelj objašnjava smisao dana posle Svetle sedmice i poziva vernike u dijaspori da u crkvu ponesu imena bližnjih i darove za pomen.
U prisustvu vernika, monaštva i ruskog ambasadora, mitropolit crnogorsko-primorski govorio o Živonosnom Istočniku i zašto se čuda događaju mimo ljudske volje.