Drama oko odluke bivše glumice Natalije Lionaki da postane monahinja Fevronija i dalje potresa grčku javnost.
Odluka bivše glumice Natalije Lionaki da se posveti Crkvi kao monahinja Fevronija i da živi u manastiru u Keniji izazvala je snažne reakcije javnosti, naročito nakon oštrih izjava njene majke, koja tvrdi da joj je manastir „oduzeo dete“.
Odbrana izbora monahinje Fevronije
Suprotno tome, monahinja Tavita u javnom obraćanju u emisiji Porojno Sabatokirijako (Jutro vikendom) stala je u odbranu izbora monahinje Fevronije, opisujući je kao – potpuno namučeno stvorenje, osetljivo i izdato, koje se nije smejalo… sve dok ga nije obasjalo Sveto Svetlo i postala večna nevesta našeg Hrista.
Istovremeno, monahinja Tavita ističe:
– Greh je da neko, makar bili i bolom ranjeni telesni roditelji jedne monahinje, obezvređuje svete tajne pravoslavlja.
printsreen,društvene mreže
Bivša glumica Natalija Lionaki sada je monahinja Fevronija
Svedočanstvo kolege glumca
U emisiji je govorio i glumac Džoni Teodoridis, kolega Lionakijeve iz njenih prvih televizijskih uloga, ističući da u to vreme Natalija Ljonaki nije imala nikakvu vezu sa Crkvom.
– Natalija nije imala nikakvu vezu sa Crkvom u vreme kada smo sarađivali, ne znam da li je u sebi tajno nosila nešto, kao što svi mi nosimo. Ne znam kako je došlo do ovog sa Crkvom. Razumem da je to jedan zatvoreni krug i da, u slučaju da pokušaju da upadnu spolja, možda utiču na čoveka unutra, zbog čega ni ne dopuštaju njenoj majci da ima kontakt s njom. Želim joj da bude dobro i da joj se stvari u životu odvijaju onako kako želi – rekao je Teodoridis.
Stav Crkve i odgovor oca Timoteja
Posle izjava njene majke, monahinja Fevronija uputila je svoj prvi odgovor preko prezvitera, oca Timoteja, koji je prenet u emisiji Weekend Live u subotu, 26. septembra.
Otac Timotej je istakao:
– Sa žaljenjem smo primili vest da se poslednjih dana u grčkoj javnosti vodi rasprava o pravu jednog čoveka, a posebno jedne žene, da sledi svoj poziv i da se posveti volji Božjoj. Gospođa Dženi Ljonaki, telesna majka monahinje Fevronije, koju poznajem, poštujem i u Hristu volim, izrekla je nezapamćene kvalifikacije, ustremivši se protiv same suštine pravoslavne vere, to jest monaštva. Kada je sestra Fevronija saznala za ovu ružnoću, izrazila je svoju tugu i dodala: „Moja telesna majka je u mojim molitvama“.
Emotivna priča majke
Emotivno je ponovo istupila majka Natalije Lionaki, komentarišući odluku svoje kćeri da živi u manastiru u Keniji, gde kao monahinja Fevronija boravi poslednjih godina.
– Kada ti dete umre, imaš grob na kome možeš da plačeš, a ja – gde da odem? – upitala je Dženi Lionaki u emisiji To Pruino u četvrtak, 25. septembra.
Svoj gnev i gorčinu izrazila je rečima:
– Bes me ne napušta. Umreću s njim i ne samo da ga osećam nego ga i izražavam. Najveći šamar je šamar nezahvalnosti. A kada si sve dao i ostao u braku radi tog deteta da se ne bi žalostilo, a ono iznenada ode a da ti ne kaže ni jednu reč… Govorila sam joj: „Dete moje, zašto nosiš crno? Zar ćeš biti monahinja?“ A ona mi je odgovarala: „Ne slušaj gluposti, nema šanse“. Lagala me je – rekla je.
Sveštenik Amadiva Atanasios objavio je tada na Facebook stranici Pravoslavne crkve u Keniji video snimak monašenja Natalije Lionaki, gde je dobila monaško ime Fevronija.
Uloga manastira i pitanje poverenja
Što se tiče odluke monahinje Fevronije da u školi u Keniji podučava decu čitanju i pisanju, njena majka je prokomentarisala da je to isto mogla da čini i u sirotištima u Grčkoj, budući da je obrazovana i višejezična zahvaljujući njenim žrtvama.
– Šta radi po manastirima? Kaže – ide da podučava. Zar ovde nije bilo sirotišta da ide da predaje? Natalija je filolog – lingvista. Zna engleski, nemački i francuski, to joj nije dalo manastirsko bratstvo, već sam lično ja to plaćala. Ne nedostaje mi moje dete – ovo što je sada tamo nije moje dete, moje dete nije bilo takvo. Kada ti dete umre, imaš grob i ideš da plačeš. A kada ti je dete tamo… Ko? Gde? Šta? – rekla je ona.
"Imam li ja kćer? Jesam li je ikada imala?"
U novim izjavama Dženi Lionaki je naglasila da je telefonom, uoči Božića 2015, saznala da će joj kćerka zamonaštiti, iako je ona to poricala kad god bi je pitala.
– Meni nikada nije rekla da će postati monahinja. Objavila mi je to iznenada. Imam li ja kćer? Jesam li je ikada imala? Da sam je imala, pozvala bi me da me pita kako sam – rekla je Lionaki.
Istakla je da nije menjala telefon ni stan, ostavljajući izbor kontakta svojoj kćeri.
– Jedino što hoću jeste da bude srećna. Ako ne želi da me vidi, ima na to puno pravo – dodala je, naglašavajući da odbija da je zove Fevronija:
– Ne prihvatam da je tako zovete. Krštena je Natalija. Drugo je vera u Hrista i Bogorodicu, a drugo u popovštinu i manastire.
Svakodnevni nemir i neispunjene želje često nas zbunjuju, ali pouka blaženopočivšeg patrijarha govori kako čekanje može biti put ka većim blagoslovima.
U rečima koje su odjeknule daleko izvan hrama Vaskrsenja Hristovog u Valjevu, episkop valjevski podseća da se istinska promena ne meri danima posta, već davanjem ljubavi i osloncem na Crkvu.
Dok mnogi tragaju za savršenim bojama i modernim tehnikama, iz svetinje pored Golupca stiže podsećanje na način koji donosi i ukus i dugotrajnost, ali i pouku šta zapravo znači sačuvati tradiciju.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Svakodnevni nemir i neispunjene želje često nas zbunjuju, ali pouka blaženopočivšeg patrijarha govori kako čekanje može biti put ka većim blagoslovima.
Dok mnogi tragaju za savršenim bojama i modernim tehnikama, iz svetinje pored Golupca stiže podsećanje na način koji donosi i ukus i dugotrajnost, ali i pouku šta zapravo znači sačuvati tradiciju.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima