BEZ OVOGA NIKAD OD BOGA NE TRAŽITE ZDRAVLJE: Sveta Matrona Moskovska otkila kad se bolesni uzalud mole
On je znak ljubavi, žrtve i vaskrsenja, ali i podsetnik na poziv svakog vernika da svoj život ispuni smirenjem, strpljenjem i nadom.
Onaj koji trpi osudu, ogovaranje i klevetu, pozvan je da ne uzvraća istom merom, već da se brani smirenjem.
Svi mi se tokom života suočavamo sa nepravdenim osudama i klevetama. Neretko smo pogrešno shvaćeni, ogovarani, optuženi za ono što nismo učinili. Nekad se to događa tiho, iza leđa, nekad javno i s namerom da nas povredi. Ali isto tako, iako nerado to priznamo, dešava se da i mi druge osuđujemo, ogovaramo i prenosimo tuđe greške.
I dok s jedne strane trpimo nepravdu, s druge strane je ponekad i sami činimo.
Pravoslavna crkva jasno uči da su ogovaranje, kleveta i osuda veliki gresi. Reč koja povredi bližnjeg ostaje zabeležena u duši onoga ko ju je izgovorio, kao i u onome ko je tu reč poslušao i prihvatio.
Suditi drugome, iznositi tuđe slabosti, širiti neproverene priče – sve to udaljava čoveka od Boga. Za takve grehe potrebno je iskreno i duboko pokajanje, jer osuda zatvara srce za blagodat, a ogovaranje razara zajedništvo i mir.
Onaj koji trpi osudu, ogovaranje i klevetu, pozvan je da ne uzvraća istom merom. Ne da se brani gordošću, već da odgovori smirenjem. Ne da uzvikuje svoju pravdu, već da sačuva čistotu srca i nada se istini koja će, pre ili kasnije, izaći na videlo. Takav put nije lak, ali je put svetih.
O tome svedoči i primer Svetog Nektarija Eginskog, o kome je jednom prilikom govorio arhimandrit Vasilije Kostić:
- Imate kod Svetog Nektarija, koji je bio divan i veliki svetitelj. Svi su svetitelji prošli nepravedna osuđivanja i optuživanja, ali čini se, on najviše. Na kraju života, bio je starac kad su ga optužili za najgoru moguću stvar, da svetitelj tamo nešto radi što nije dolično monahu. Kada je došao na crkveni sud u Atinu, seo je na stepenice ispred zgrade. Svetitelj! Miran i skroman, nezlobiv. Vidite koliko je važna ta nezlobivost - počeo je otac Vasilije pa nastavio:
- Kada je čekao da ga pozovu na suđenje po lažnim optužbama, prišao mu je jedan mladi đakon, udario ga po leđima i rekao: "Pobogu starče, de se smiri malo u tim godinama.“ Sveti Nektarije ga je tada pogledao i rekao: "Oče, u pravu ste vi. Treba da se smiravamo.“ Đakon je pošao dalje, a svetac ga je pozvao, izvadio iz džepa svoju sliku sa hirotonije i na poleđini napisao: "Čoveku koji će ispisati istoriju crkve.“ Dao mu je tu sliku.
Kako je dalje objasnio otac Vasilije, taj đakon je tada uzep sliku i nije se odvajao od nje. Umro je sa tom slikom pored dvoje glave. Zanimljivo je posebno ko je bio taj "đakon".
- To je bio potonji patrijarh Atinagora, carigradski patrijarh, koji je potpisao ukaz, dekret, i proglasio Svetog Nekatrija za svetog. Vidite, oni mu se rugali, i oni koji nam se rugaju, najčešće "potpišu" tu našu pravednost. A sebi nanesu štetu ako se ne pokaju - istakao je otac Vasilije.


Pravoslavlje uči da ne očekujemo život bez bola, već život u kojem bol ima smisao.
Hrišćansko učenje jasno naglašava da je osuda greh, jer jedini pravi sudija svih ljudskih dela je Bog.
Jake reči upotrebljava kralj Solomon, ne kaže da to nije ugodno Bogu, da Gospod na to ne gleda blagonaklono, da je protivno volji njegovoj, nego upotrebljava veoma izraz "odvratno", priča otac Miroslav o ogovaranju.
On je znak ljubavi, žrtve i vaskrsenja, ali i podsetnik na poziv svakog vernika da svoj život ispuni smirenjem, strpljenjem i nadom.
Jedna izgovorena reč može delovati zastrašujuće, ali Crkva nas uči da samo greh ima stvarnu moć – pokajanje, Ispovest i život u Tajnama čine svaku dušu nepobedivom pod Božijom zaštitom.
Od "izleta" u pokret Hare Krišna do misionara koji je hiljadama mališana u Sijera Leoneu postao jedina nada – životni put oca Temisa Adamsa otkriva kako se čovek menja kada izabere da pripada onima koji nemaju ništa.
Dvadeset pet godina vežbe i dar za ukrašavanje učinili su da jedan kolač postane simbol čuvanja tradicije.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Jedan neizgovoren pozdrav, neznatna laž ili hladan stav mogu pokrenuti lanac događaja koji menja sudbine – otac Markel (Pabuk) objašnjava kako pokajanje i molitva štite dušu od nevidljivih zala.
U pouci otac Nektarije (Morozov) govori o greškama koje izranjaju iz brzopletosti i objašnjava zašto je jedna duhovna navika ključna za svaki budući izbor.
Sa kapacitetom od oko 1.300 mesta, prostranom kupolom visokom gotovo 50 metara i zadivljujućim unutrašnjošću, ostavlja snažan utisak već pri prvom koraku u njenu unutrašnjost.