KAKO S LJUDIMA KOJI VAM SAMO ODUZIMAJU VREME?! Sveti Antonije kaže da uradite ovo i više vam nikad doći neće
Vreme je dar koji čovek dobija od Boga, a način na koji ga koristi govori mnogo o njegovom životu.
Onaj koji trpi osudu, ogovaranje i klevetu, pozvan je da ne uzvraća istom merom, već da se brani smirenjem.
Svi mi se tokom života suočavamo sa nepravdenim osudama i klevetama. Neretko smo pogrešno shvaćeni, ogovarani, optuženi za ono što nismo učinili. Nekad se to događa tiho, iza leđa, nekad javno i s namerom da nas povredi. Ali isto tako, iako nerado to priznamo, dešava se da i mi druge osuđujemo, ogovaramo i prenosimo tuđe greške.
I dok s jedne strane trpimo nepravdu, s druge strane je ponekad i sami činimo.
Pravoslavna crkva jasno uči da su ogovaranje, kleveta i osuda veliki gresi. Reč koja povredi bližnjeg ostaje zabeležena u duši onoga ko ju je izgovorio, kao i u onome ko je tu reč poslušao i prihvatio.
Suditi drugome, iznositi tuđe slabosti, širiti neproverene priče – sve to udaljava čoveka od Boga. Za takve grehe potrebno je iskreno i duboko pokajanje, jer osuda zatvara srce za blagodat, a ogovaranje razara zajedništvo i mir.
Onaj koji trpi osudu, ogovaranje i klevetu, pozvan je da ne uzvraća istom merom. Ne da se brani gordošću, već da odgovori smirenjem. Ne da uzvikuje svoju pravdu, već da sačuva čistotu srca i nada se istini koja će, pre ili kasnije, izaći na videlo. Takav put nije lak, ali je put svetih.
O tome svedoči i primer Svetog Nektarija Eginskog, o kome je jednom prilikom govorio arhimandrit Vasilije Kostić:
- Imate kod Svetog Nektarija, koji je bio divan i veliki svetitelj. Svi su svetitelji prošli nepravedna osuđivanja i optuživanja, ali čini se, on najviše. Na kraju života, bio je starac kad su ga optužili za najgoru moguću stvar, da svetitelj tamo nešto radi što nije dolično monahu. Kada je došao na crkveni sud u Atinu, seo je na stepenice ispred zgrade. Svetitelj! Miran i skroman, nezlobiv. Vidite koliko je važna ta nezlobivost - počeo je otac Vasilije pa nastavio:
- Kada je čekao da ga pozovu na suđenje po lažnim optužbama, prišao mu je jedan mladi đakon, udario ga po leđima i rekao: "Pobogu starče, de se smiri malo u tim godinama.“ Sveti Nektarije ga je tada pogledao i rekao: "Oče, u pravu ste vi. Treba da se smiravamo.“ Đakon je pošao dalje, a svetac ga je pozvao, izvadio iz džepa svoju sliku sa hirotonije i na poleđini napisao: "Čoveku koji će ispisati istoriju crkve.“ Dao mu je tu sliku.
Kako je dalje objasnio otac Vasilije, taj đakon je tada uzep sliku i nije se odvajao od nje. Umro je sa tom slikom pored dvoje glave. Zanimljivo je posebno ko je bio taj "đakon".
- To je bio potonji patrijarh Atinagora, carigradski patrijarh, koji je potpisao ukaz, dekret, i proglasio Svetog Nekatrija za svetog. Vidite, oni mu se rugali, i oni koji nam se rugaju, najčešće "potpišu" tu našu pravednost. A sebi nanesu štetu ako se ne pokaju - istakao je otac Vasilije.


Veliki svetogorski duhovnik podseća da pravi nemir ne dolazi samo spolja, već iz naših misli i odnosa prema drugima, a put ka miru vodi kroz smirenje i ljubav.
Pravoslavna tradicija uči da najveća opasnost nije u onome što drugi govore ili čine protiv nas, već u tome da dopustimo da tuđa zloba unese nemir u našu dušu.
U vremenu kada se tuđi život sve češće posmatra kroz osuđujuću prizmu, staro pravilo iz pravoslavne duhovne tradicije podseća da brz sud ne govori o drugima koliko o stanju onoga ko sudi.
Ono što je izgubljeno često biva nadoknađeno na način koji čovek nije mogao ni da zamisli.
Vreme je dar koji čovek dobija od Boga, a način na koji ga koristi govori mnogo o njegovom životu.
Susret jereja Leonida Bratkova sa sedamdesetogodišnjom Anom otvorio je pitanje da li je krštenje samo utočište pred smrću ili poziv na promenu i oproštaj.
Nije najveća nesreća umoriti se od života, već jednoga dana shvatiti da smo bili toliko zauzeti živeći, da život nismo ni primetili, upozorava iguman.
Tumačeći proročanske reči Isaije, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o prolaznosti telesnog izgleda, ali još više upozorava na ono što se događa sa dušom kada je čovek zapostavi zarad raskoši, gordosti i telesnih uživanja.
Nove pesme mitropolita zvorničko-tuzlanskog posvećene su svetiteljima, Presvetoj Bogorodici, monaškom životu, veri i duhovnom podvigu, a nastale su prema njegovim autorskim stihovima.
Pevačica je tokom privatne posete manastiru Varlam provela tri sata, upoznala se sa monaškim životom i zatražila savet o duhovnim pitanjima od starešine ovog drevnog središta Pravoslavne crkve.
Kada su se Mihajlo i Ana izgubili u šumi, neobičan drveni krstić i zvuk crkvenog zvona poveli su ih putem na kojem su otkrili da pomoć ponekad stiže onda kada joj se najmanje nadamo.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Veliki srpski svetitelj objašnjava da reč koju hrišćani svakodnevno izgovaraju krije odgovor koji nije samo pitanje znanja, već i način života.
Otac Lino Zateli trebalo je da napusti zajednicu kojoj je bio posvećen gotovo četvrt veka, dok su se vernici usprotivili njegovom premeštaju i prikupili nekoliko stotina potpisa kako bi ostao u parohiji.
Sveštenik ju je čekao u crkvi Presvete Bogorodice u Kuramadesima, ali je vest o njenom dolasku počela da se širi među meštanima...