Ovi ljudi nikad ne mogu računati na Božju pomoć: Upozorenje Svetog Jovana Zlatoustog koje uvek treba imati na umu
U pravoslavnom učenju vera i dela ne posmatraju se kao odvojene stvari.
U vremenu koje nas uči da živimo kao da je sve ovde i sada, pravoslavna vera podseća na nešto sasvim drugo — da ovaj svet, ma koliko bio važan, nije kraj.
Prema pravoslavlju, zemaljski život je samo put. Nije dom, nije kraj - već vreme darovano čoveku da se pripremi za ono što ne prolazi.
U vremenu koje nas uči da živimo kao da je sve ovde i sada, pravoslavna vera podseća na nešto sasvim drugo — da ovaj svet, ma koliko bio važan, nije kraj. Čovek nije stvoren za smrt, nego za večnost. A život koji vodi na zemlji nije mesto konačnog prebivanja, već privremena stanica. U njemu se ne nalazi punina postojanja, već početak puta.
Ovakav stav je srce hrišćanskog predanja i temelj liturgijskog života. Svaka služba, svaka molitva, svaki praznik u pravoslavlju usmereni su ka tom cilju - da čovek ne zaboravi da je večan, i da zemaljski život treba oblikovati ne prema trenutnoj koristi, već prema večnom smislu.
Zemaljski život, iako prolazan, nije bez značaja. On je dar - i kao svaki dar, može biti primljen ili odbačen, upotrebljen ili protraćen. U njemu čovek dobija vreme da bira: da li će živeti samo za sebe ili za drugog; da li će srce otvoriti Bogu, ili zatvoriti u sebičnost i sujetu; da li će u tišini duše dozvoliti Bogu da uđe, ili će ostati u buci sveta bez istinskog oslonca.
Upravo u tom duhu govorio je i Starac Sevastijan Karagandinski, reči sačuvane kao snažno podsećanje da je čovek putnik — i da ne sme zaboraviti svoje odredište:
„Ovde smo stranci, pridošlice, gosti. A stranci nemaju mira u tuđoj zemlji, na tuđim poslovima. Oni, krećući se korak za korakom, idu napred i napred, kako bi što pre došli do rođene domovine, to jest do doma Božijeg, Carstva Nebeskog. A ako se ovde, u dolini zemaljskih muka, u svetu zadovoljstava uspori, onda će veče (to jest zalazak dana) neprimetno nastupiti i smrt će zateći dušu nespremnom, bez dobrih dela, i neće biti vremena da se učini ista.“
Budi deo Religija.rs zajednice.
U pravoslavnom učenju vera i dela ne posmatraju se kao odvojene stvari.
U pravoslavlju se kadi da bi se simbolički uznela molitva Bogu, prizvala blagodat Svetog duha i unelo duhovno osvećenje i mir u prostor i ljude.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
Manastir Tumane će u nedelju, 22. novembra, svečano proslaviti praznik Svetog Nektarija Eginskog, čija se čestica moštiju trajno čuva u ovoj svetinji.
Crkva uči da je svaki čovek Božija tvorevina i da život nerođenog deteta ima istu vrednost i dostojanstvo kao život svakog drugog ljudskog bića.
Snimak Čupića iz hrama objavili su "Studenti Raška".
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Odgovor sveštenika otvara i važnije pitanje: kako da uspomena na preminule bude podsticaj za molitvu, a ne predmet sujeverja.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Često upravo insistiranje na sopstvenoj volji postaje izvor nemira.
U pravoslavnom učenju vera i dela ne posmatraju se kao odvojene stvari.
U pravoslavlju se kadi da bi se simbolički uznela molitva Bogu, prizvala blagodat Svetog duha i unelo duhovno osvećenje i mir u prostor i ljude.
Crkva uči da je svaki čovek Božija tvorevina i da život nerođenog deteta ima istu vrednost i dostojanstvo kao život svakog drugog ljudskog bića.
Kada čovek teži Bogu, iskušenja mogu biti posebno intenzivna, upozrava čtec.
U pravoslavnom učenju vera i dela ne posmatraju se kao odvojene stvari.
U pravoslavlju se kadi da bi se simbolički uznela molitva Bogu, prizvala blagodat Svetog duha i unelo duhovno osvećenje i mir u prostor i ljude.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Pravoslavno hrišćanstvo podseća da hrana nije samo sredstvo za utoljavanje gladi, već i dar koji čovek treba da prima sa zahvalnošću i poštovanjem.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.