Duhovna riznica 09.04.2026 | 23:16

DA LI JE GREH DATI MAČKI LJUDSKO IME? Protojerej Maksim Pervozvanski upozorava koja imena ne treba davati kućnim ljubimcima

Slika Autora
Autor: Saša Tošić
DA LI JE GREH DATI MAČKI LJUDSKO IME? Protojerej Maksim Pervozvanski upozorava koja imena ne treba davati kućnim ljubimcima
hram-vidnoe.sit/Freepik

Protojerej moskovskog hrama Četrdeset sevastijskih mučenika ukazuje na granicu koju mnogi prelaze iz navike.

Pitanje davanja imena kućnim ljubimcima, posebno mačkama, ponovo je otvorilo raspravu u crkvenim krugovima o granici između bliskosti prema životinjama i očuvanja ljudskog imena kao posebne oznake ličnosti.

Protojerej Maksim Pervozvanski, sveštenik moskovskog hrama Četrdeset sevastijskih mučenika, skrenuo je pažnju da se u crkvenoj i narodnoj praksi može uočiti izvesna osetljivost kada je reč o imenovanju životinja ljudskim imenima.

- Mačke ne treba nazivati ljudskim imenima… Bolje je birati deminutive i odmilice - rekao je sveštenik Maksim Pervozvanski za TASS, dodajući da je prihvatljivije koristiti umanjene ili „od milja“ oblike, poput imena Vasko umesto Vasilije. Istovremeno je naglasio da je primerenije birati imena koja nisu ljudska, već nadimke ili druge maštovite varijante.

hram-vidnoe.sit
Protojerej Maksim Pervozvanski, sveštenik moskovskog hrama Četrdeset sevastijskih mučenika

 

Njegove reči otvaraju staro pitanje tradicije: u kojoj meri se ljudska imena, koja u hrišćanskom shvatanju nose i ličnu i duhovnu težinu, mogu prenositi na životinje koje zauzimaju mesto u svakodnevnom životu porodice.

Sličan ton opreza prema savremenom odnosu čoveka i kućnih ljubimaca može se čuti i kod sveštenika Gligorija Markovića iz crkve Svetih cara Konstantina i carice Jelene na Voždovcu, koji ukazuje da današnji odnos prema životinjama često govori više o ljudima nego o samim životinjama.

- Mi smo životinjama ukinuli funkcionalnost i smeštamo ih kao kućne ljubimce… dajemo im krštena imena - naveo je otac Gligorije u jednom od svojih javnih obraćanja, ističući da se u takvom pristupu često projektuju ljudska osećanja i očekivanja na bića koja funkcionišu po sopstvenoj prirodi.

On je, govoreći iz ličnog iskustva, opisao i situaciju sa belgijskim ovčarom na parohiji, koji je dugo bio u kavezu, postavljajući pitanje da li je životinja zaista bila srećna ili su zadovoljstvo pre svega osećali ljudi koji su je imali.

Ovakva razmišljanja otvaraju širu temu savremenog odnosa prema životinjama u pravoslavnom kontekstu: između bliskosti i brige, i potrebe da se ne brišu granice koje, prema mišljenju sveštenika, imaju i simboličko i duhovno značenje.