Duhovna riznica 04.06.2026 | 22:36

Jedino mesto na svetu na kom je lakše sresti anđela nego čoveka: Najtajanstveniji deo Svete gore

Slika Autora
Autor: Saša Tošić
Google Dodaj Religija kao željeni izvor na Googlu
Jedino mesto na svetu na kom je lakše sresti anđela nego čoveka: Najtajanstveniji deo Svete gore
shutterstock.com/Stanley Kalvan

Na stenama koje se obrušavaju ka Egejskom moru, u mreži lanaca, merdevina i čekrka, Karulja čuva život sveden na tišinu, molitvu i odricanje kakvo se retko može videti.

Na jugozapadnim padinama Atosa, tamo gde se stena strmo spušta ka moru, nalazi se jedan od najneobičnijih predela pravoslavnog sveta - pustinja Karulja, prostor u kojem su vekovima opstajali monasi spremni da se odreknu gotovo svega osim molitve.

Svetogorska pustinja, čiji je deo i Karulja, nastanjena je još pre više od hiljadu godina i nalazi se pod upravom manastira Velika Lavra. Kroz vekove su u ove nepristupačne predele dolazili monasi koji nisu tražili samo samoću, nego i najstrože oblike podviga. Za njih je sama nepristupačnost bila deo izbora, a ne prepreka.

Karulja se smatra najtežim i najsurovijim delom svetogorske pustinje. Duž okomitih litica, desetine metara iznad Egejskog mora, nalaze se skromne monaške kelije koje više podsećaju na prirodne izbočine u steni nego na ljudska obitavališta. Na pojedinim mestima ostaje nejasno kako su te nastambe uopšte podignute na tako strmim padinama.

Naziv Karulja potiče od grčke reči „karuli“, što znači čekrk. Taj naziv nije slučajan. Pustinjaci su vekovima pomoću čekrka spuštali svoje rukotvorine ka moru, a zauzvrat su od ribara i monaha iz okolnih manastira i skitova dobijali osnovne namirnice za život. Tako je između litica i mora uspostavljen poseban, gotovo neprekidan način razmene koji traje i danas.

 

 

Danas se do pojedinih kelija i dalje dolazi na krajnje neobičan način. Neke su dostupne samo uz pomoć lanaca učvršćenih u steni ili preko drvenih merdevina koje vise iznad provalije. Za posetioca to deluje opasno, dok je za monahe deo svakodnevice. Upravo ta nepristupačnost učinila je Karulju simbolom krajnjeg odricanja i potpune posvećenosti podvigu.

Neposredno iznad Karulje nalazi se Katunakija, još jedno naselje svetogorskih podvižnika. Za razliku od donjih litica, ovde živi veći broj monaha, među kojima se posebno izdvajaju ikonopisci i pojci. Bratstvo Danilejaca posebno je poznato po svom pojanju, koje je postalo prepoznatljivo u savremenoj svetogorskoj tradiciji.

Priroda ovog kraja jednako je surova kao i život njegovih stanovnika. Zemljište je kamenito, a vegetacija veoma oskudna. Od biljaka ovde uglavnom opstaje kaktus poznat kao frangostika, koji je monasima često služio i kao hrana. Ono što bi u drugim predelima izgledalo kao znak oskudice, ovde je postalo deo svakodnevnog opstanka.

Nekada je svetogorska pustinja imala stotine monaha. Danas ih je znatno manje, ali i dalje među njima ima Srba koji nastavljaju vekovni niz podvižništva. Njihov život odvija se daleko od pogleda javnosti, bez potrebe za isticanjem, u ritmu molitve, rada i tišine.

Svetogorci Karulju i širi pustinski deo Atosa često nazivaju "oltarom Svete gore". Ta rečenica ne zvuči kao metafora, već kao opis iskustva. Na mestu gde se čini da se stena, more i nebo dodiruju, lako se razume zašto među monasima postoji uverenje da je ovde lakše sresti anđela nego čoveka. Upravo zato Karulja ostaje jedno od onih mesta gde se život svodi na najjednostavniji oblik postojanja – na neprekidnu molitvu i traženje Boga.