Proslavljajući ovog sveca, vernici se podsećaju na vrednosti koje su temelj njihove vere - ljubav, milosrđe i neustrašiva vera u Boga.
Sveti sveštenomučenik Atinogen, episkop Sevastijski, mučenik iz Jermenije, ostavio je neizbrisiv trag u srcima vernika svojom hrabrošću i nesebičnom verom u Gospoda. Atinogen, zajedno sa deset svojih učenika, živeo je u jednom manastiru blizu Sevastije. U vreme progona hrišćana pod carem Dioklecijanom, Sevastiju je posetio okrutni mučitelj Filomarh, poznat po svojoj nemilosrdnosti prema hrišćanima. Mnogi vernici su tada stradali, a među njima je bio i Atinogen sa svojim učenicima.
Kada je Filomarh zatražio od Atinogena da prinese žrtvu idolima, u zamenu za svoj život, sveti episkop je mirno odgovorio: „O mučitelju, oni koje ti imenuješ poginulim nisu poginuli nego su na nebesima i likuju s anđelima.“ Ova rečenica, ispunjena neustrašivom verom, odjekuje i danas kao inspiracija svim hrišćanima da istraju uprkos svim iskušenjima.
SPC
Ikona Svetog sveštenomučenika Atinogena
Posebno dirljiv bio je trenutak kada je jedna košuta, koju je Atinogen često hranio svojom rukom, prišla svom pastiru i, videvši ga u patnji, počela da lije suze. Ovaj prizor svedoči o tome koliko su čak i životinje osećale bol i sažaljenje prema svetim mučenicima, za razliku od njihovih progonitelja.
Nakon teških mučenja, tokom kojih je anđeo Božji ublažavao njihove patnje, Atinogen i njegovi učenici su posečeni mačem. Najpre su stradali njegovi sveštenici i saradnici, a potom i sam Atinogen. Svi su se preselili u nebesnu domovinu 311. godine, ostavivši za sobom primer nepokolebljive vere i hrabrosti.
Ovaj dan je prilika za sve vernike da se prisete snage i hrabrosti Svetog Atinogena, koji je svojim životom i smrću svedočio veru u Hrista.
Ustanovljen je krajem četvrtog veka u Jerusalimu "za uspomenu na poslednji, carski i svečani ulazak Gospoda Isusa Hrista u sveti grad Jerusalim, jašući na magaretu, šest dana pre Pashe."
Izjava koja je zapalila raspravu u Americi i širom sveta otvara pitanja vere, nauke i medijskog uticaja, dok teolozi upozoravaju na duhovne opasnosti neobjašnjivih pojava.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Ova svetiteljka posvetila je svoj život pomaganju stradalnicima, prkoseći nepravdi, gladi i progonima. Njeno mučeništvo i dela milosrđa ostaju večna inspiracija za sve generacije koje traže snagu u veri i žrtvi.
Dok je besplatno delio lekove i savete, ovaj svetac uvek je naglašavao važnost hrišćanske vere, a i nakon što se upokojio, javljao se onima koji su ga u molitvama prizivali za pomoć.
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.
Ustanovljen je krajem četvrtog veka u Jerusalimu "za uspomenu na poslednji, carski i svečani ulazak Gospoda Isusa Hrista u sveti grad Jerusalim, jašući na magaretu, šest dana pre Pashe."
Čudo u Vitaniji nije samo povratak jednog čoveka u život, već trenutak koji razotkriva snagu vere, dubinu ljudskog otpora istini i nagoveštava ono što će uslediti, ali i pitanje na koje ni najveći bogoslovi nisu dali konačan odgovor.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Lazarevu subotu i po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Veliku subotu, dok Jevreji slave dane Pashe, a muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
U poruci upućenoj mitropolitu Fotiju, poglavar SPC izražava duboku tugu zbog gubitka sveštenika i njegove supruge, upućuje molitve za njihovu decu i podseća na veru kao oslonac u najtežim trenucima.