ON SE ODREKAO HRISTA, ALI SE GORKO POKAJAO I TO GLAVOM PLATIO: Sutra je Sveti mučenik Jakov Persijanac
Ganut onim što su mu majka i supruga napisale, Jakov se gorko pokajao i pred carem odvažno ispovedio veru u Hrista Gospoda.
Pobožnost ovog sveca, koji je kroz mučeništvo svedočio snagu vere i ljubavi prema Hristu, ostala je neuzdrmana i u najtežim časovima hrišćanstva.
U doba kad je paganstvo još vladalo Rimskim carstvo,, a Hristova svetlost tek počinjala da osvetljava put, rođen je čovek koji će postati simbol hrabrosti i vere u najtežim trenucima. Sveti mučenik Ipolit, nekadašnji vojni nadzornik i upravnik tamnica, u svom životu je prošao kroz iskušenja koja su od njega učinila ne samo posvećenog hrišćanina već i velikog svedoka Hristove sile.
U vreme kada je hrišćanska vera bila ne samo nepoželjna već i krivična, car Dekije je izdao naredbu da se uhvate svi hrišćani, među kojima je bio i arhiđakon Lavrentije. Sveti Lavrentije je, u svojim mukama, pokazao čudo kroz isceljenje slepoga Lukilija i mnogih drugih bolesnika, što je duboko dirnulo Ipolita. Nekadašnji sužanj, izvršilac carske volje, postao je svedok čuda koje ga je prizvalo veri Hristovoj.
Kada je Ipolit primio krštenje od Lavrentija, njegovo srce se otvorilo za nebeske tajne. U viđenju, kako je sam rekao, video je "nevine duše u velikoj radosti" na nebesima, što je bilo početak njegovog duhovnog preobraženja. Uzeo je Lavrentija u svoj dom i krstio svoju porodicu, uključujući staru dadilju Konkordiju, tako da je u toj svetoj zajednici bilo devetnaest krštenih duša.

Međutim, njihova radost nije dugo trajala. Nakon što je Lavrentije mučen i ubijen za Hrista, Ipolit je sahranio njegovo telo sa velikim počastima, ali je vest o njegovom činu stigla do cara Dekija.
Ipolit je uhvaćen i izveden pred cara. Iako je car pokušao da ga odvrati od vere kroz brutalne kazne, Ipolit je sa velikom hrabrošću odbijao da se odrekne Hrista. Nagnan na mučenje, s pravom rečju i nepopustljivom verom, Ipolit je izgovarao: "Hrišćanin sam!"
Kada je car saznao da su svi Ipolitovi ukućani hrišćani, naredio je da se svi dovedu pred njega. Stara Konkordija je hrabro izjavila da bi radije umrla u veri sa svojim gospodarom nego živela u sramoti sa carskim poganima. Prva je poginula, a zatim su je sledili i ostali, svi pred očima Ipolitovim.
Na kraju, Ipolit je bio vezan za divljeg konja i preminuo kroz najteže mučenja. Iako je tlo bilo prekriveno krvlju, njegova vera i hrabrost nisu poznali granice. Sveti mučenik Ipolit ostao je svetionik nade i snage za sve hrišćane koji dolaze, osvetljavajući put kroz tamu svog vremena.
Ovaj svetitelj je svojim podvigom i žrtvom, postao svetionik pobožnosti i ljubavi prema Hristu u vremenu kada je progon hrišćana bio na svom vrhuncu. Iako stradalnik, svedoči nam o neugasivoj veri koja prkosi neznaboštvu i smrti.
Ganut onim što su mu majka i supruga napisale, Jakov se gorko pokajao i pred carem odvažno ispovedio veru u Hrista Gospoda.
U nekim srpskim domovima se 9. decembra slavi Sveti Alimpije Stolpnik, ali stariji etnografski zapisi i hibridni nazivi poput „Sveti Đorđe Alimpije“ otkrivaju fascinantan spoj istorije, narodnog pamćenja i crkvenih običaja.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Prepodobnog Alimpija Stolpnika po starom kalendaru, Začeće Svete Ane po novom, a katolici su u Drugoj nedelji Adventa, dok je u islamu i judaizmu dan posvećen redovnoj molitvi i svakodnevnim verskim obavezama.
Pokraj hrama koji je sazidao, podigao je visok stolp (stub), popeo se na njega i proveo na njemu, u postu i molitvi, pune 53 godine.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Ajeti iz sure Et-Tegabun upozoravaju da imetak i porodica nisu samo dar, već i odgovornost pred Bogom, te da se prava vrednost čoveka meri spremnošću na darežljivost, strahopoštovanje i poverenje u Božiju pravdu.
Pouka velikog asketa pokazuje da vera ne sme da bude oružje, već svetlo koje delima preobražava i spaja ljude različitih uverenja.
Svetejši u Al-Magtasu prima dar koji će zlatnim slovima ostati upisan u istoriji SPC, istovremeno jačajući međureligijski dijalog i očuvanje svetih hrišćanskih tragova.