Pobožnost ovog sveca, koji je kroz mučeništvo svedočio snagu vere i ljubavi prema Hristu, ostala je neuzdrmana i u najtežim časovima hrišćanstva.
U doba kad je paganstvo još vladalo Rimskim carstvo,, a Hristova svetlost tek počinjala da osvetljava put, rođen je čovek koji će postati simbol hrabrosti i vere u najtežim trenucima. Sveti mučenik Ipolit, nekadašnji vojni nadzornik i upravnik tamnica, u svom životu je prošao kroz iskušenja koja su od njega učinila ne samo posvećenog hrišćanina već i velikog svedoka Hristove sile.
U vreme kada je hrišćanska vera bila ne samo nepoželjna već i krivična, car Dekije je izdao naredbu da se uhvate svi hrišćani, među kojima je bio i arhiđakon Lavrentije. Sveti Lavrentije je, u svojim mukama, pokazao čudo kroz isceljenje slepoga Lukilija i mnogih drugih bolesnika, što je duboko dirnulo Ipolita. Nekadašnji sužanj, izvršilac carske volje, postao je svedok čuda koje ga je prizvalo veri Hristovoj.
Kada je Ipolit primio krštenje od Lavrentija, njegovo srce se otvorilo za nebeske tajne. U viđenju, kako je sam rekao, video je "nevine duše u velikoj radosti" na nebesima, što je bilo početak njegovog duhovnog preobraženja. Uzeo je Lavrentija u svoj dom i krstio svoju porodicu, uključujući staru dadilju Konkordiju, tako da je u toj svetoj zajednici bilo devetnaest krštenih duša.
Printscreen/Slovoljubve.com
Ikona Svetog mučenika Ipolita
Međutim, njihova radost nije dugo trajala. Nakon što je Lavrentije mučen i ubijen za Hrista, Ipolit je sahranio njegovo telo sa velikim počastima, ali je vest o njegovom činu stigla do cara Dekija.
Ipolit je uhvaćen i izveden pred cara. Iako je car pokušao da ga odvrati od vere kroz brutalne kazne, Ipolit je sa velikom hrabrošću odbijao da se odrekne Hrista. Nagnan na mučenje, s pravom rečju i nepopustljivom verom, Ipolit je izgovarao: "Hrišćanin sam!"
Kada je car saznao da su svi Ipolitovi ukućani hrišćani, naredio je da se svi dovedu pred njega. Stara Konkordija je hrabro izjavila da bi radije umrla u veri sa svojim gospodarom nego živela u sramoti sa carskim poganima. Prva je poginula, a zatim su je sledili i ostali, svi pred očima Ipolitovim.
Na kraju, Ipolit je bio vezan za divljeg konja i preminuo kroz najteže mučenja. Iako je tlo bilo prekriveno krvlju, njegova vera i hrabrost nisu poznali granice. Sveti mučenik Ipolit ostao je svetionik nade i snage za sve hrišćane koji dolaze, osvetljavajući put kroz tamu svog vremena.
U besedi za sredu 4. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Žički i Ohridski objašnjava kako se čovekov unutrašnji pogled može neprimetno zamutiti i zašto to utiče na njegovu sposobnost da prepozna istinu.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Ovaj svetitelj je svojim podvigom i žrtvom, postao svetionik pobožnosti i ljubavi prema Hristu u vremenu kada je progon hrišćana bio na svom vrhuncu. Iako stradalnik, svedoči nam o neugasivoj veri koja prkosi neznaboštvu i smrti.
Suočen sa Dioklecijanom i smrtnim kaznama, Sveti velikomučenik Georgije je izabrao put koji ga je pretvorio u jednu od najmoćnijih figura hrišćanske tradicije.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Georgija – Đurđevdan po starom i Svetog Jova po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Irineja Sremskog, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Stariji muškarac iz Ufe mesecima je obijao hramove tražeći novac za osnovne potrebe, a potom se vraćao na ista mesta, pokušavajući da na neobičan način umiri savest i ispravi ono što je učinio