OVAKVU CRKVU NISTE VIDELI DO SAD: Kažu da je najdalja pravoslavna svetinja na svetu - sve u vezi nje je neverovatno
Na kraju sveta možda možete očekivati gotovo sve... ali ovaj pravoslavni hram među pingvinima ipak izgleda iznenađujuće!
Ovaj svetitelj je svojim podvigom i žrtvom, postao svetionik pobožnosti i ljubavi prema Hristu u vremenu kada je progon hrišćana bio na svom vrhuncu. Iako stradalnik, svedoči nam o neugasivoj veri koja prkosi neznaboštvu i smrti.
Sveti Lavrentije živeo je u teškom periodu kada su rimski episkopi, jedan za drugim, polagali svoje živote za veru. Papa Sikst, prethodnik svetog Lavrentija, postao je episkop u Rimu, svestan da je njegova dužnost nositi krst do mučeničke smrti.
Ubrzo nakon što je preuzeo dužnost, car Dekije, rešen da istrebi hrišćanstvo, naredi hapšenje i pogubljenje pape Siksta i dvojice njegovih đakona, Feliksima i Agapita. Sveti Lavrentije, kao verni đakon i čuvar crkvenih svetinja, učinio je sve što je mogao da sačuva crkveno blago, prenoseći ga u dom pobožne udovice Kiriakije.
Sveti Lavrentije, uprkos teškim mukama koje je pretrpeo, nije odustao od svoje vere. Naprotiv, njegova vera je sijala još svetlije u tamnici gde je činio čuda isceljujući slepe i donoseći utehu i nadu zarobljenima.
U toj tamnici, svojim blagim dodirom, povratio je vid slepom sužnju Lukiliju, koji se krstio videvši silu Hristovu. Čak je i tamničar Ipolit, svedok Lavrentijevih čuda, poverovao u Hrista i primio mučeničku smrt.
Lavrentijevo mučeništvo kulminiralo je kada je, nakon strašnih muka, bio stavljen na gvozdenu lesu iznad ognja. U trenucima najveće patnje, Sveti Lavrentije nije klonuo duhom, nego se zahvaljivao Bogu i ismevao cara zbog njegovog slepog neznaboštva. Njegove reči, izgovorene na ognju, odjekuju kroz vekove: „Ovaj deo je pečen, okrenite me i jedite, jer je spreman,“ čime je svedočio o svojoj nepokolebljivoj veri i hrabrosti pred smrću.
Nakon što je 258. godine predao svoju dušu Bogu, njegovo telo preuze Ipolit i časno ga sahrani u domu Kiriakije, a potom u pećini gde počiva do današnjeg dana. Njegov svetli primer mučeništva i vere ostaje urezan u srcima svih vernika, podsećajući nas na snagu ljubavi prema Hristu, koja prevazilazi svaki bol i smrt.
"Sve što mi daje Otac meni će doći; i onoga koji dolazi meni neću isterati napolje".
I za njim iđaše mnoštvo naroda, jer gledahu znamenja njegova koja činjaše na bolesnicima.
"Ne može čovek ništa primati ako mu ne bude dano s neba".
U ova dva Jevanđelja po Marku i Jovanu se priča o čudima Hristovim i porukama koje je ostavio svima da se njima služe.
Prema predanju, Sveti Jovan Bogoslov, jedan od najbližih Hristovih učenika i autor Jevanđelja po Jovanu, nije doživeo telesnu smrt u klasičnom smislu.
Svi oni koji su sumnjali u Sina Božjeg u velikom strahu i divljenju su posmatrali to nebesko znamenje, koje je sijalo neopisivom svetlošću, jačom od sunčeve.
Prenos moštiju Svetog Save iz Trnove, gde je bio sahranjen, u Manastir Mileševu, dogodio se za vreme vladavine kralja Vladislava 1237. godine, 19. maja po novom, a 6. maja po starom kalendaru.
Jov se smatra uzorom trpeljivog podnošenja svakog stradanja, koje Bog na nas šalje, i praobrazom stradajućeg Gospoda Isusa.
Na samoj crkvi nalazi se i nekoliko spomen ploča - posvećenih herojima, koji su Srbiju branili tokom NATO agresije 1999. godine, ali sam hram podseća i na važan simbol hrišćanstva.
Zastrašujuće samo da se pomsili, a kako li je tek kad se proživi?
Da se portal religija.rs čita i u Švedskoj svedoči naš sagovornik, fitnes instruktor iz Beograda, koji već četvrtu godinu taj deo Skandinavije zove drugi dom.
Ovaj duhovni običaj ustanovili su ruski monasi u manastiru Tumane još pre Drugog svetskog rata, a obnovljen je 2017. godine dolaskom novog bratstva. Od tada, nedelja po Spasovdanu tradicionalno okuplja mnoštvo vernika.
Prema predanju, Sveti Jovan Bogoslov, jedan od najbližih Hristovih učenika i autor Jevanđelja po Jovanu, nije doživeo telesnu smrt u klasičnom smislu.
Kao prava žena islamske veroispovesti kaže da u ovoj veri postoje definisane stvari za svaku situaciju.
I duševne, i duhovne, ali i mentalne bolesti su deo naše stvarnosti. Nažalost, savremena psihijatrija ne pravi jasnu razliku između duhovnih, duševnih i mentalnih poremećaja i sve svodi na mentalne, nalezeći da upotrebom određenih lekova, mnoge stvari mogu da se promene, istakao je otac Miloš Vesin.