NJEGA SU PROSLAVILE ISCELITELJSKE MOĆI: SPC danas slavi Prepodobnog Patapija
Rano je uvideo i prezreo sujetu ovozemaljskog sveta i rešio da se udalji u pustinju Misirsku, gde se predao molitvama.
Ovaj svetitelj je svojim podvigom i žrtvom, postao svetionik pobožnosti i ljubavi prema Hristu u vremenu kada je progon hrišćana bio na svom vrhuncu. Iako stradalnik, svedoči nam o neugasivoj veri koja prkosi neznaboštvu i smrti.
Sveti Lavrentije živeo je u teškom periodu kada su rimski episkopi, jedan za drugim, polagali svoje živote za veru. Papa Sikst, prethodnik svetog Lavrentija, postao je episkop u Rimu, svestan da je njegova dužnost nositi krst do mučeničke smrti.
Ubrzo nakon što je preuzeo dužnost, car Dekije, rešen da istrebi hrišćanstvo, naredi hapšenje i pogubljenje pape Siksta i dvojice njegovih đakona, Feliksima i Agapita. Sveti Lavrentije, kao verni đakon i čuvar crkvenih svetinja, učinio je sve što je mogao da sačuva crkveno blago, prenoseći ga u dom pobožne udovice Kiriakije.
Sveti Lavrentije, uprkos teškim mukama koje je pretrpeo, nije odustao od svoje vere. Naprotiv, njegova vera je sijala još svetlije u tamnici gde je činio čuda isceljujući slepe i donoseći utehu i nadu zarobljenima.

U toj tamnici, svojim blagim dodirom, povratio je vid slepom sužnju Lukiliju, koji se krstio videvši silu Hristovu. Čak je i tamničar Ipolit, svedok Lavrentijevih čuda, poverovao u Hrista i primio mučeničku smrt.
Lavrentijevo mučeništvo kulminiralo je kada je, nakon strašnih muka, bio stavljen na gvozdenu lesu iznad ognja. U trenucima najveće patnje, Sveti Lavrentije nije klonuo duhom, nego se zahvaljivao Bogu i ismevao cara zbog njegovog slepog neznaboštva. Njegove reči, izgovorene na ognju, odjekuju kroz vekove: „Ovaj deo je pečen, okrenite me i jedite, jer je spreman,“ čime je svedočio o svojoj nepokolebljivoj veri i hrabrosti pred smrću.
Nakon što je 258. godine predao svoju dušu Bogu, njegovo telo preuze Ipolit i časno ga sahrani u domu Kiriakije, a potom u pećini gde počiva do današnjeg dana. Njegov svetli primer mučeništva i vere ostaje urezan u srcima svih vernika, podsećajući nas na snagu ljubavi prema Hristu, koja prevazilazi svaki bol i smrt.
Performans ispred katedrale Svetog Pavla otvorio je oštru raspravu o granicama hrišćanske poruke, političkog aktivizma i dubokog sukoba levice i desnice u Britaniji.
Bezlične figure Svete porodice na Velikom trgu izazvale su snažne reakcije vernika, političara i teologa, pokrenuvši žustru raspravu o tome gde prestaje savremeni izraz, a počinje povreda svetog.
Ova neraspadnuta krv i meso i danas se mogu videti u crkvi Svetog Franje u Lančanu. Tokom 1970-ih i 1980-ih godina, deo ovih relikvija proučavali su naučnici i, između ostalog, utvrdili da krv pripada krvnoj grupi AB.
Sveštenik Aleksandar Čavka ispričao je neobičnu priču, koju je čuo od svog prijatetelja - profesora, a njegovo kazivanje vam prenosimo u celosti.
Rano je uvideo i prezreo sujetu ovozemaljskog sveta i rešio da se udalji u pustinju Misirsku, gde se predao molitvama.
Protojerej Dušan Kolundžić ističe da se iza naizgled razigranog običaja krije snažna poruka o ljubavi, oproštaju i ponovnom vezivanju porodice, koja ove dane čini jednim od najdubljih trenutaka srpskog duhovnog kalendara.
Kao episkop Amvrosije je utvrdio pravoslavnu veru, potisnuo jeretike, ukrasio crkve, napisao mnoge poučne knjige...
I dalje misleći da je u pitanju sveti zadatak, trgovci iz Barija su na silu oteli mošti i krenuli put Italije.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
Jednostavan manastirski način pripreme, bez viška sastojaka i bez kulinarskih trikova, pokazuje kako skromna postna trpeza može biti zasitna i iznenađujuće bogata ukusom, čak i dan posle spremanja.
Na prazničnoj liturgiji, starešina Sabornog hrama govorio je o svetosti, krsnoj slavi i veri koja ne staje na običajima, već traži ličnu promenu, odgovornost i život u istini.
Crkva preporučuje supružnicima da se u dane posta, uz međusobnu saglasnost, uzdrže od telesnih odnosa, kako bi se bračna ljubav privremeno usmerila ka duhovnom zajedništvu i molitvi.