Na svom putu od greha do svetosti, ovaj ugodnik Božji postao je primer hrišćanskog preobražaja i snage vere Isusove.
Srpska pravoslavna crkva 10. septembra molitveno se seća Prepodobnog Mojseja Murina, svetitelja čije ime je upisano u knjigu večnog života ne zbog čestitosti od početka, već zbog dubokog pokajanja i nepokolebljivog podviga. Ovaj Etiopljanin, koji je u mladosti hodio tamnim stazama greha kao vođa razbojničke družine, svojom unutrašnjom borbom i pokajanjem postao je primer istinskog preobraženja i uzvišene poslušnosti.
Osetivši gorku težinu savesti zbog nedela koja je počinio, Mojsej se povukao iz sveta i stupio u manastir, predavši se duhovnom ocu sa potpunim poverenjem i poslušnošću. Odatle počinje njegova duga i teška borba za očišćenje duše.
Kao podvižnik, povukao se u samoću kelije, posvetivši dane i noći neprekidnoj molitvi, telesnom trudu i bdenju. Ipak, demoni nisu ostavili ovog velikog pokajnika na miru. Mučen demonskim iskušenjima, posebno strastima tela, Mojsej nije klonuo, već je u mudrom savetu svog duhovnika pronašao snagu da istraje. Post i neumorno bdenje, kao i noćno poslušanje starcima, noseći vodu iz dalekog bunara, postali su njegova svakodnevna borba.
Printskrin/RTS
Ikona Prepodobnog Mojseja Murina
Tek nakon šest godina strahovitog truda, svetitelj je dobio isceljenje – ne od ljudi, već od Boga, kroz čudesno delo Svetog Isidora. Ovo isceljenje obeležilo je prekretnicu u njegovom duhovnom životu, pripremivši ga za viši poziv – svešteničku službu. Kao duhovni otac, Mojsej nije bio posvećen samo svojoj ličnoj borbi, već je okupio i 75 učenika, osnivajući manastir koji je postao svetionik duhovnog života.
Njegov kraj, međutim, svedoči o neizmernoj veri i smirenju. Znajući da će varvari napasti manastir, Mojsej je posavetovao svoje učenike da pobegnu, dok je on ostao samo sa šestoricom sabraće, spreman da položi svoj život. Proročki je rekao da će poginuti od nasilja, kako je i sam nekada činio, sledeći reči Hristove: „Ko se noža maši, od noža će poginuti“ (Mat. 26, 52). U smrtnom času, Bog mu je ukazao čudesni znak – sedam svetlih venaca spustilo se s neba, krunišući njega i sabraću mučenike.
Prepodobni Mojsej Murin, svetitelj koji je svojom krvlju zapečatio život pun pokajanja, postao je oličenje Božjeg milosrđa i snage preobražaja duše. Njegov život svedoči da nema tog greha koji se ne može očistiti istinskim pokajanjem i da uvek postoji put ka svetosti, čak i iz najmračnijih dubina.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Evtiha po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Čudo Svetog arhangela Mihaila u Kolosima. Katolička crkva obeležava 23. nedelju kroz godinu, dok je u jevrejskom kalendaru 24. elul, a muslimani nemaju veliki islamski praznik.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Hristovo učenje nije bilo i nije ni danas prilagođeno ljudskim željama, već je pozivalo i poziva na promenu iznutra, što savremenom čoveku nimalo ne odgovara.
U današnjoj pouci iz knjige Misli za svaki dan u godini, svetitelj poručuje da grešnici još imaju nade, ali da oni koji su otpali od vere svesno sebe izopštavaju iz Hristovog stada i postaju plen duhovnih zveri.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.