MITROPOLIT JOANIKIJE OBELEŽIO GODOŠNJICU USTOLIČENJA: Majka mu je govorila „Nećeš se ti zamonašiti, ne dao Bog“, ali mu je kasnije čestitala i poželela da se i sama zamonaši
Obeležavanje treće godišnjice ustoličenja mitropolita Joanikija na čelo Mitropolije crnogorsko-primorske, kroz molitveno sabranje u Cetinjskom manastiru, predstavlja priliku za prisećanje na korene ovog arhiereja SPC, njegov duhovni put i porodične vrednosti koje su oblikovale njegovu službu.
Na dan praznika Svetog sveštenomučenika Irineja i odanja Uspenja Presvete Bogorodice, Cetinjski manastir bio je ispunjen blagoslovom i duhovnim sjajem dok je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, u prisustvu sveštenstva i vernog naroda, molitvenim sabranjem obeležio treću godišnjicu svog ustoličenja. Ovaj značajan događaj označava duboku povezanost sa tradicijom, verom i neprekidnim duhovnim radom koji mitropolit Joanikije sa ljubavlju i posvećenošću vodi.
Mitropolit Joanikije, rođen kao Jovan Mićović 20. aprila 1959. godine u Velimlju, u Banjanima, blizu Nikšića, potiče iz porodice u kojoj su obrazovanje i vera predstavljali osnovne vrednosti. Njegovi roditelji, otac Savo i majka Vidosava, uprkos teškim vremenima, uspeli su da izrode i obrazovanjem upotpune šestoro dece.
- Venčali su se 1943. godine, u crkvi, tiho, skromno, ali blagosloveno. Bilo je mnogo teškoća roditi šestoro dece u posleratnom periodu i iškolovati ih... Moji roditelji su bili ljudi od čvrstih principa - seća se mitropolit Joanikije, oduvek prepoznajući veličinu i trud svojih roditelja. Vladikin brat Mlađen bio je ugledni advokat, dugogodišnji pravni zastupnik i član Pravnog saveta Mitropolije crnogorsko-primorske, dok su Momčilo i Milutin bili književnici.
SPC/Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska
Mitropolit Joanikije sa arhijerejima SPC
Mićovići su sa Durmitora, ali su davno prešli u selo Prigradina u Banjanima, najmlađem crnogorskom plemenu. Majka vladike Joanikija, takođe potiče iz Banjana, iz bratstva Koprivice koje je dalo mnogo sveštenika, među kojima je bio patrijarh Arsenije IV Jovanović zvani “Šakabenta”, sin popa Jovana Koprivice iz sela Šaka u Banjanima.
Majka Vidosava imala je duboku ljubav prema religiji i duhovnom obrazovanju.
- Majka mi je pričala o predanju da smo potomci Jele, kćerke cara Lazara, ali su joj draže bile teme iz religije. Čitala je u svakoj prilici i naučila je da čita i piše, sama, pod stare dane - umeo je da istakne u intervjuima mitropolit Joanikije. Njen duhovni trag duboko je ukorenjen u životu mitropolita, čije misli često vraćaju na njeno nasleđe i duhovni put.
Obrazovanje mitropolita Joanikija počelo je u osnovnoj školi na Velimlju i nastavilo se u gimnaziji u Nikšiću, da bi završilo na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Odluka da se zamonaši 30. oktobra 1990. godine u manastiru Ćelija Piperska bila je ključni trenutak njegovog života, a podrška majke i otca bila je od neprocenjive važnosti.
Zamonašio se 30. oktobra 1990. godine u Manastiru Ćelija Piperska, kada je uzeo ime Joanikije, po Prepodobnom Joanikiju Velikom, svetitelju iz devetog veka koji je, prema hrišćanskom verovanju, od Boga dobio veliki dar čudotvorstva. Ime Joanikije potiče od grčke reči 'ioannikios', što znači 'nosilac svete blagodeti.
SPC
- Majka je oduvek imala predosećaj da ću se zamonašiti. Radovala se kada sam upisao Teološki fakultet i videla da posećujem svetinje, idem u manastir Ostrog i poznajem mnoge duhovnike i sveštenike. Međutim, govorila je: "Nećeš se ti zamonašiti, ne dao Bog."
Kada sam joj, posle dugog razmišljanja i kada se to više nije moglo odlagati, saopštio da je sve spremno da se zamonašim, primila je to sa velikim, majčinskim uzbuđenjem. "Sine, ako je to tvoj izbor, neka je blagosloveno i neka ti je srećno," rekla mi je sa suzama u očima. Bio sam radostan što je brzo uspela da savlada sebe - prisetio se mitropolit u jednom od svojih intervjua, a o ocu je rekao:
- Otac mi je isto tako rekao i zaplakao. To mi je bilo jako teško. Majka je sto puta zaplakala, ali to sam nekako mogao da podnesem, njoj je bilo lako zaplakati. Ali kada sam video da mi je otac zaplakao, bilo mi je veoma teško. Ipak, odlučeno je, sve je bilo jasno i tih nekoliko trenutaka je prošlo. Posle nikad više nije bilo nikakvih komentara na to. Kasnije su moji roditelji bili radosni, čak i pre nego što sam postao episkop. Čuvši da ću postati vladika, otac je znao da prokomentariše: "Ostavi ti tu priču, i to što si primio, i to ti je mnogo" - kaže mitropolit Joanikije, dodajući da je zahvalan ocu za usmeravanje, a godinama kasnije je zaključio da to jeste teško za roditelje.
- Roditeljski instinkt radi. Međutim, kada roditelji vide da je to izbor njihovog deteta i da je ono sigurno na tom putu, njihovo srce se pomiri, a kasnije i razum. Razum se malo buni, ali srce je dublje od razuma - prisetio se mitropolit Joanikije svog monaškog puta u jednom od svojih intervjua.
Njegova majka Vidosava, nakon smrti supruga Save 1995. godine, izrazila je želju da se zamonaši, ali je ta želja ostala neostvarena. Nekoliko godina kasnije, došla je kod sina u Đurđeve stupove, a potom prešla u manastir Šudilovka u Beranama, gde je do kraja života bila iskušenica.
SAVO PRELEVIC / AFP / Profimedia
Mitropolit Joanikije
Njegova služba kao episkopa, koju je započeo 1999. godine u ratno vreme, bila je ispunjena izazovima i blagoslovima.
- Moja hirotonija obavljena je u vreme kada su bombe treštale nad našom otadžbinom - govorio je mitropolit Joanikije, o osećaju odgovornosti i nade koji je nosio tokom svog služenja. Tokom svoje dugogodišnje službe, mitropolit Joanikije doprinosio je obnovi i razvoju crkvenih zajednica, uvođenju novih inicijativa i očuvanju duhovnog identiteta naroda.
Ni njegovo ustoličenje na čelo Mitropolije crnogorsko-primorske na Cetinju nije počelo mirno, ali se uz milost i volju Božju sve mirno završilo.
Treća godišnjica njegovog ustoličenja bila je trenutak kada su se svi prisutni mogli podsetiti duboke povezanosti mitropolita sa narodom i tradicijom. Sa velikom posvećenošću i verom, mitropolit Joanikije predvodio je molitveno sabranje, izražavajući zahvalnost za sve blagoslove i duhovne darove koje je primio. U svom obraćanju, osvrnuo se na značaj zajednice i duhovne odgovornosti, naglašavajući da je svaki trenutak njegove službe posvećen službi Bogu i narodu.
Na kraju, u atmosferi molitve i duhovnog jedinstva, Cetinjski manastir bio je ispunjen mirisom tamjana i zvucima himni, dok su prisutni vernici, u prisustvu mitropolita Joanikija, zajedno obeležili ovaj važan jubilej. Ovaj dan bio je prilika da se ponovo oseti snaga duhovnog zajedništva i trajne vere koja je vodila mitropolita tokom svih godina njegove duhovne službe.
Oštra pouka svetitelja otkriva zašto žaljenje zbog učinjenog samo po sebi nije dovoljno i šta čovek mora da promeni da bi pokajanje zaista imalo smisla.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Iskušenik Miloš primio je monaško ime Ilija, a mitropolit crnogorsko-primorski u besedi je govorio o Svetom proroku, lažnim prorocima današnjice i pouci koju svaki hrišćanin može da pronađe u njegovom životu.
Francuski predsednik obišao je jednu od najznačajnijih pravoslavnih svetinja u regionu, a nakon razgovora sa mitropolitom Joanikijem usledio je gest koji je obeležio čitavu posetu.
Godinu dana posle masakra koji je potresao Crnu Goru, liturgija i molitveno sećanje u drevnoj svetinji postali su mesto sabranja bola, vere i opomene da se zlo ne prećutkuje.
U besedi u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira sveštenik Igor Vujisić govorio je o Gospojinskom postu, pokajanju i praštanju, pozivajući vernike da najpre sagledaju sopstvene slabosti.
Na liturgiji u Hramu Svetog Save patrijarh srpski podsetio je na priču o nemilosrdnom sluzi i upozorio da ne možemo iskreno tražiti Božju milost ako je sami ne pokazujemo prema drugima.
Upokojila se u 74. godini, a iza nje ostaje gotovo dvadeset godina provedenih uz mošti Svetog Grigorija Kumaničkog i ljude koji su u ovu drevnu svetinju dolazili po molitvu i utehu.
Nakon teškog incidenta koji je ostavio porodicu u strahu i neizvesnosti, deci je uručena finansijska pomoć, a domaćinima ikona Gospoda Isusa Hrista kao znak utehe i podrške.
Pevačica je tokom privatne posete manastiru Varlam provela tri sata, upoznala se sa monaškim životom i zatražila savet o duhovnim pitanjima od starešine ovog drevnog središta Pravoslavne crkve.
Kada su se Mihajlo i Ana izgubili u šumi, neobičan drveni krstić i zvuk crkvenog zvona poveli su ih putem na kojem su otkrili da pomoć ponekad stiže onda kada joj se najmanje nadamo.
Posle novih tvrdnji o navodnom izdvajanju Boke Kotorske iz sastava Mitropolije crnogorsko-primorske, poglavar Srpske pravoslavne crkve otvoreno je govorio o celoj priči i upozorio na posledice širenja neproverenih informacija među pravoslavnim vernicima.
U besedi u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira sveštenik Igor Vujisić govorio je o Gospojinskom postu, pokajanju i praštanju, pozivajući vernike da najpre sagledaju sopstvene slabosti.