Mitropolit Irinej u teškom stanju
Podrška i molitve za njegovo ozdravljenje stigle su i iz Eparhije bačke, u čijim je hramovima sinoć služena posebna molitva.
Obeležavanje treće godišnjice ustoličenja mitropolita Joanikija na čelo Mitropolije crnogorsko-primorske, kroz molitveno sabranje u Cetinjskom manastiru, predstavlja priliku za prisećanje na korene ovog arhiereja SPC, njegov duhovni put i porodične vrednosti koje su oblikovale njegovu službu.
Na dan praznika Svetog sveštenomučenika Irineja i odanja Uspenja Presvete Bogorodice, Cetinjski manastir bio je ispunjen blagoslovom i duhovnim sjajem dok je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, u prisustvu sveštenstva i vernog naroda, molitvenim sabranjem obeležio treću godišnjicu svog ustoličenja. Ovaj značajan događaj označava duboku povezanost sa tradicijom, verom i neprekidnim duhovnim radom koji mitropolit Joanikije sa ljubavlju i posvećenošću vodi.
Mitropolit Joanikije, rođen kao Jovan Mićović 20. aprila 1959. godine u Velimlju, u Banjanima, blizu Nikšića, potiče iz porodice u kojoj su obrazovanje i vera predstavljali osnovne vrednosti. Njegovi roditelji, otac Savo i majka Vidosava, uprkos teškim vremenima, uspeli su da izrode i obrazovanjem upotpune šestoro dece.
- Venčali su se 1943. godine, u crkvi, tiho, skromno, ali blagosloveno. Bilo je mnogo teškoća roditi šestoro dece u posleratnom periodu i iškolovati ih... Moji roditelji su bili ljudi od čvrstih principa - seća se mitropolit Joanikije, oduvek prepoznajući veličinu i trud svojih roditelja. Vladikin brat Mlađen bio je ugledni advokat, dugogodišnji pravni zastupnik i član Pravnog saveta Mitropolije crnogorsko-primorske, dok su Momčilo i Milutin bili književnici.

Mićovići su sa Durmitora, ali su davno prešli u selo Prigradina u Banjanima, najmlađem crnogorskom plemenu. Majka vladike Joanikija, takođe potiče iz Banjana, iz bratstva Koprivice koje je dalo mnogo sveštenika, među kojima je bio patrijarh Arsenije IV Jovanović zvani “Šakabenta”, sin popa Jovana Koprivice iz sela Šaka u Banjanima.
Majka Vidosava imala je duboku ljubav prema religiji i duhovnom obrazovanju.
- Majka mi je pričala o predanju da smo potomci Jele, kćerke cara Lazara, ali su joj draže bile teme iz religije. Čitala je u svakoj prilici i naučila je da čita i piše, sama, pod stare dane - umeo je da istakne u intervjuima mitropolit Joanikije. Njen duhovni trag duboko je ukorenjen u životu mitropolita, čije misli često vraćaju na njeno nasleđe i duhovni put.
Obrazovanje mitropolita Joanikija počelo je u osnovnoj školi na Velimlju i nastavilo se u gimnaziji u Nikšiću, da bi završilo na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Odluka da se zamonaši 30. oktobra 1990. godine u manastiru Ćelija Piperska bila je ključni trenutak njegovog života, a podrška majke i otca bila je od neprocenjive važnosti.
Zamonašio se 30. oktobra 1990. godine u Manastiru Ćelija Piperska, kada je uzeo ime Joanikije, po Prepodobnom Joanikiju Velikom, svetitelju iz devetog veka koji je, prema hrišćanskom verovanju, od Boga dobio veliki dar čudotvorstva. Ime Joanikije potiče od grčke reči 'ioannikios', što znači 'nosilac svete blagodeti.

- Majka je oduvek imala predosećaj da ću se zamonašiti. Radovala se kada sam upisao Teološki fakultet i videla da posećujem svetinje, idem u manastir Ostrog i poznajem mnoge duhovnike i sveštenike. Međutim, govorila je: "Nećeš se ti zamonašiti, ne dao Bog."
Kada sam joj, posle dugog razmišljanja i kada se to više nije moglo odlagati, saopštio da je sve spremno da se zamonašim, primila je to sa velikim, majčinskim uzbuđenjem. "Sine, ako je to tvoj izbor, neka je blagosloveno i neka ti je srećno," rekla mi je sa suzama u očima. Bio sam radostan što je brzo uspela da savlada sebe - prisetio se mitropolit u jednom od svojih intervjua, a o ocu je rekao:
- Otac mi je isto tako rekao i zaplakao. To mi je bilo jako teško. Majka je sto puta zaplakala, ali to sam nekako mogao da podnesem, njoj je bilo lako zaplakati. Ali kada sam video da mi je otac zaplakao, bilo mi je veoma teško. Ipak, odlučeno je, sve je bilo jasno i tih nekoliko trenutaka je prošlo. Posle nikad više nije bilo nikakvih komentara na to. Kasnije su moji roditelji bili radosni, čak i pre nego što sam postao episkop. Čuvši da ću postati vladika, otac je znao da prokomentariše: "Ostavi ti tu priču, i to što si primio, i to ti je mnogo" - kaže mitropolit Joanikije, dodajući da je zahvalan ocu za usmeravanje, a godinama kasnije je zaključio da to jeste teško za roditelje.
- Roditeljski instinkt radi. Međutim, kada roditelji vide da je to izbor njihovog deteta i da je ono sigurno na tom putu, njihovo srce se pomiri, a kasnije i razum. Razum se malo buni, ali srce je dublje od razuma - prisetio se mitropolit Joanikije svog monaškog puta u jednom od svojih intervjua.
Njegova majka Vidosava, nakon smrti supruga Save 1995. godine, izrazila je želju da se zamonaši, ali je ta želja ostala neostvarena. Nekoliko godina kasnije, došla je kod sina u Đurđeve stupove, a potom prešla u manastir Šudilovka u Beranama, gde je do kraja života bila iskušenica.
Njegova služba kao episkopa, koju je započeo 1999. godine u ratno vreme, bila je ispunjena izazovima i blagoslovima.
- Moja hirotonija obavljena je u vreme kada su bombe treštale nad našom otadžbinom - govorio je mitropolit Joanikije, o osećaju odgovornosti i nade koji je nosio tokom svog služenja. Tokom svoje dugogodišnje službe, mitropolit Joanikije doprinosio je obnovi i razvoju crkvenih zajednica, uvođenju novih inicijativa i očuvanju duhovnog identiteta naroda.
Ni njegovo ustoličenje na čelo Mitropolije crnogorsko-primorske na Cetinju nije počelo mirno, ali se uz milost i volju Božju sve mirno završilo.
Treća godišnjica njegovog ustoličenja bila je trenutak kada su se svi prisutni mogli podsetiti duboke povezanosti mitropolita sa narodom i tradicijom. Sa velikom posvećenošću i verom, mitropolit Joanikije predvodio je molitveno sabranje, izražavajući zahvalnost za sve blagoslove i duhovne darove koje je primio. U svom obraćanju, osvrnuo se na značaj zajednice i duhovne odgovornosti, naglašavajući da je svaki trenutak njegove službe posvećen službi Bogu i narodu.
Na kraju, u atmosferi molitve i duhovnog jedinstva, Cetinjski manastir bio je ispunjen mirisom tamjana i zvucima himni, dok su prisutni vernici, u prisustvu mitropolita Joanikija, zajedno obeležili ovaj važan jubilej. Ovaj dan bio je prilika da se ponovo oseti snaga duhovnog zajedništva i trajne vere koja je vodila mitropolita tokom svih godina njegove duhovne službe.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Godinu dana posle masakra koji je potresao Crnu Goru, liturgija i molitveno sećanje u drevnoj svetinji postali su mesto sabranja bola, vere i opomene da se zlo ne prećutkuje.
U središtu pravoslavne vere, kao njeni najdublji duhovni stubovi, stoje post i molitva.
U Cetinjskom manastiru služena je sveta liturgija i pomen junacima Vučedolske bitke, uz snažne duhovne poruke mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija o značaju molitve, slobode, jedinstva i kosovskog zaveta.
Episkop šabački služio je svetu liturgiju u kripti svetog Nikolaja Srpskog u Loznici, a potom u nadahnutoj besedi pozvao vernike da učvrste porodične temelje kroz ljubav, služenje i kućno vaspitanje, naglašavajući da je porodica osnov na kojem se gradi zdravo društvo.
Podrška i molitve za njegovo ozdravljenje stigle su i iz Eparhije bačke, u čijim je hramovima sinoć služena posebna molitva.
Građani Republike Srbije na Kosovu i Metohiji moraju znati da nisu prepušteni sami sebi, navedeno je u saopštenju Studentske liste.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.