Srpska pravoslavna crkva 5. juna slavi Prepodobnog Mihaila Ispovednika, episkopa sinadskog.
Sveti Mihailo se od ranog detinjstva posvetio službi Bogu, i u mladim godinama se zamonašio zajedno sa svetim Teofilaktom Nikomidijskim u dane svjatješjeg patrijarha Tarasija, koji ih je obojicu i poslao u manastir na obali Crnoga mora.
Podvizavajući se tamo u monaškim trudovima, njihove molitve stekle su veliku silu pred Bogom. Jednom u vreme žetve bila je silna žega i mnogi bez vode iznemogavahu od žeđi; ova dva svetitelja se pomoliše Bogu i učiniše te suv bakarni sud stade točiti vodu u dovoljnoj količini.
"Jednom u sušno vreme ova dva svetitelja svojim molitvama nizvedoše obilan dažd na zemlju", piše u žitijama.
Ovo čudo podseća na dva čuda: prvo, na čudo u pustinji kada Bog žednome Izrailju izvede vodu iz kamena, i drugo - kada Bog radi Samsona, koji je umirao od žeđi, učini te poteče voda iz suve magareće čeljusti.
Zbog svog podvižničkog i devstvenog života od svoje rane mladosti, bio je izabran i posvećen od patrijarha Tarasija za episkopa sinadskog.
Učestvovao je na VII vaseljenskom saboru. Po želji carevoj išao je kalifu Harun-al-Rašidu da vodi pregovore o miru.
U vreme zloglasnog Lava Jermenina svrgnut je sa arhijerejskog prestola zbog poštovanja ikona i poslat u izgnanstvo, gde je u bedi i siromaštini skončao, ostavši do kraja veran pravoslavlju.
Preseli se u Carstvo nebesko 818. godine.
Tropar - Prepodobni Mihajlo Ispovednik (glas 8):
Nastavniče Pravoslavlja, učitelju pobožnosti i čistote, svećnjače vaseljene, bogonadahnuti ukrasu arhijereja, Mihailo premudri, učenjem tvojim sve si prosvetio, sviralo duhovna, moli Hrista Boga, da spase duše naše.
Kao mladić, tajno je napustio porodicu i otišao među monahe, a ono što se potom dogodilo njegovoj majci i bratu ostalo je upamćeno u pravoslavnom predanju vekovima.
Srodnik Svetog Pavla i jedan od Sedamdesetorice, upamćen je kao misionar koji je Jevanđelje nosio kroz rimske provincije, rušio paganske hramove i zajedno sa Svetom Junijom svedočio veru kroz propoved, čudesa i mučeništvo.
Na dan kada je suočen sa pretnjom stradanja u vreloj vodi, Sveti Patrikije ostaje nepokolebljiv u veri, a zajedno sa svojim saborcima završava život kao mučenik, ne odričući se Hrista.
Car Konstantin je 313. godine doneo Milanski edikt, kojim je hrišćanstvo postalo zvanična religija, čime su zaustavljeni okrutni progoni hrišćana.