Na četrdesetu godišnjicu završetka gradnje jasenovačkog hrama, koji je nakon skrnavljenja tokom ratnih devedesetih godina obnavljan, sada ponovo osvetljava prošlost i pruža duhovnu utehu svim vernicima, dok se odaje počast nevino stradalim mučenicima.
U tišini svetinje posvećene mučeničkim stradalnicima u Jasenovcu, održano je veliko osvećenje Crkve Rođenja Svetog Jovana Preteče. Ova crkva, koja je pretrpela mnoge nedaće tokom ratnih godina, konačno je obnovljena i ponovo zasijala u svojoj punoj slavi. Činom osvećenja načalstvovao je episkop bihaćko-petrovački Sergije, uz sasluženje episkopa pakračkog i slavonskog Jovana.
SPC/TV Hram
Crkva Rođenja Svetog Jovana Preteće u Jasenovcu
Ovaj čin nije bio samo simboličan gest obnove, već i duboka duhovna potvrda trajanja i nepokolebljivosti pravoslavne vere. Na mestu gde je nevino proliveno toliko krvi i gde je ljudsko bezumlje ostavilo neizbrisive tragove, episkop Sergije izgovorio je reči pune dubokog smisla i podsećanja na prošlost:
- Ne mogu a da se ne prisetim nezaboravnih reči blaženopočivšeg Patrijarha srpskog Germana, koji je baš na ovom istom mestu, u ovaj dan isti, pre četrdeset godina rekao: "Braćo, da praštamo moramo, jer je to jevanđelska zapovest, ali da zaboravimo ne možemo." Neka praunuci praunuka naših znaju da je onaj ogroman betonski Cvet na polju jasenovačkom svedok bezumlja koje nikada više ne sme da se ponovi - podsetio je vladika Sergije, dok su njegove reči odzvanjale u tišini jasenovačkih polja.
SPC/TV Hram
Vladika Sergije i vladika Jovan
Posle čina osvećenja, služena je arhijerejska liturgija, na kojoj je vladika Sergije uputio molitve za sve nevine žrtve koje su ovde stradale. Liturgija je završena pomenom svim jasenovačkim mučenicima, a zatim se sabranima obratio i episkop Jovan. Njegove reči podsetile su na težak put koji je crkva prešla, od rušenja hrama do njegove obnove i ponovnog uzdizanja u čast onih koji su život dali u ime vere.
- Rušenjem hrama započelo je veliko strašno stradanje na ovom mestu. Posle rata, jedna garaža ovde je korišćena da se služi sveta liturgija sve do 1984. godine kada je obnovljen ovaj hram. Hvala svim znanim i neznanim herojima koji su ne samo sačuvali spomen ovih žrtava, nego su se i nosili sa bezbožnim vremenima - istakao je vladika Jovan, izražavajući zahvalnost svima koji su doprineli očuvanju ovog svetog mesta.
Ovo osvećenje je ujedno uvod u centralnu proslavu četrdesete godišnjice od završetka gradnje jasenovačke Crkve Rođenja Svetog Jovana Preteče, koja će se održati 7. septembra 2024. godine u manastiru Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu.
Toga dana svetu liturgiju služiće više arhijereja Srpske pravoslavne crkve i pomesnih crkava, a zatim će na grobnoj humci kod Cveta u Spomen-području Jasenovac biti osveštani slavski kolač i žito, u znak večne uspomene na sve one koji su stradali na ovom svetom mestu.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U drevnoj svetinji, staroj više od šest vekova, hiljade vernika sabralo se da uveliča tradicionalnu manifestaciju, da obnovi svoju veru i pronađe mir, slušajući nadahnutu besedu poglavara Srpske pravoslavne crkve o preobražaju duše i usklađivanju sa Božjom tvorevinom.
Na liturgiji u Svetouspenskom manastiru, koju su služili episkopi Konstantin, Nikon i Heruvim, vernici i ugledni predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj doživeli su duhovno osnaženje, jačajući veru, jezik i kulturu.
Na dan osvećenja hrama miniranog devedesetih, episkop Kirilo poslao snažnu poruku o ljubavi, veri i bratstvu, dok su vernici plakali od radosti pred moštima svetih mučenika.
U hramu u Bijelom Brdu, mestu koje i danas čuva zavet predaka, episkop osečkopoljski i baranjski predvodio je liturgiju i održao besedu koja osvetljava put kroz tamu savremenog sveta, podsećajući na progon hrišćana i snagu ljubavi kao poslednje bojište dobra.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.