Natpisi "4. korpus" i "1981", ispisani na zidu uz sedište Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, Generalni konzulat Srbije i kulturne institucije, izazvali su talas zabrinutosti i pozive da se počinioci što pre pronađu.
Na zgradi Muzeja Saborne crkve u Mostaru, u ranim jutarnjim satima 12. oktobra 2025. godine, osvanuli su grafiti "4. korpus" i "1981". Naizgled jednostavne crne šare po fasadi starog Vladičanskog dvora, koji predstavlja sedište Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, a u kojem se danas nalazi Muzej, odjeknule su kao tihi, ali jasni znak nemira i zabrinutosti među sveštenstvom i institucijama koje tu deluju.
Iza ovih kratkih natpisa mnogi prepoznaju jasnu poruku: aluziju na Četvrti korpus tzv. Armije BiH i navijačku grupu „Red armi“ FK „Velež“. Iako oskudni u rečima, grafiti su teški po značenju — jer su ispisani upravo na mestu koje ima dubok duhovni, kulturni i nacionalni značaj za srpsku zajednicu Mostara.
U zgradi Vladičanskog dvora, pored Muzeja Saborne crkve, smešteni su Crkvena opština Mostar, Generalni konzulat Srbije, Kancelarija Republike Srpske i mostarski odbor Srpskog prosvetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“. Upravo zato je ovaj čin izazvao veliku zabrinutost i sveštenstva i diplomatskog osoblja.
"Ružne poruke ne vode ničemu dobrom"
Starešina Saborne crkve u Mostaru, protojerej Duško Kojić, istakao je da je prizor koji su zatekli duboko uznemirujući.
— Ovo su ružne poruke koje ne vode ničemu dobrom. Zabrinutost je utoliko veća što je prostor pod stalnim nadzorom policije —rekao je otac Duško, dodajući da je ovakav čin u suprotnosti sa naporima da Mostar bude grad dijaloga, a ne podela.
Njegove reči odjekuju posebno snažno jer Muzej Saborne crkve i Vladičanski dvor nisu samo zgrade od kamena — to su mesta molitve, istorije i susreta, u kojima svakodnevno prolaze vernici, đaci, diplomate i kulturni radnici.
Printscreen/youtube/Nermin Leto, Foto SPC
Saborna crkva u Mostaru
Diplomatija traži brzu reakciju
Incident je uznemirio i diplomatske predstavnike. Generalni konzul Srbije u Mostaru Vaso Gujić naglasio je da je čitav slučaj dodatno zabrinjavajući jer se dogodio svega nekoliko metara od policijskog obezbeđenja.
— Nemili događaj se desio na samo nekoliko metara od policijskog obezbeđenja. Nadam se da će počinioci biti brzo pronađeni, jer je prostor pokriven kamerama — izjavio je Gujić, prenose bosanski mediji.
On je najavio da će se Generalni konzulat, u skladu sa diplomatskom praksom, obratiti nadležnim institucijama u Bosni i Hercegovini kako bi se preduzele mere za sprečavanje sličnih incidenata u budućnosti.
Iz Crkvene opštine Mostar potvrđeno je da je MUP Hercegovačko-neretvanskog kantona odmah obavešten i da se očekuju prvi rezultati istrage.
Poruka koja zabrinjava
Ovaj čin dolazi u trenutku kada se u Mostaru već duže vreme ulažu ozbiljni napori da se gradi poverenje i međusobno razumevanje između zajednica. Upravo zato, grafiti ispisani na zidu Muzeja Saborne crkve ne doživljavaju se kao bezazleno škrabanje, već kao pokušaj da se unese nemir tamo gde treba da vlada mir.
„Mostar je grad težak po svojoj prošlosti, ali i grad u kojem se može i mora živeti zajedno. Ovakve poruke to pokušavaju da naruše“, poručili su iz Crkvene opštine.
U očekivanju da nadležni organi rasvetle slučaj, nad zidinama ovog svetog mesta lebdi osećaj nelagode — i tiho pitanje koje odzvanja: ko želi da naruši mir koji se mukotrpno gradi?
Meštani naselja Raštani u Mostaru zatekli razbijene prozore, razbacane ikone i opljačkane svetinje u hramu koji su sami podigli pre dve godine – sveštenik očajan, a narod u suzama traži istinu i pravdu
Dok se zidovi hrama pretvaraju u mete vandala, Srbi u ovoj enklavi žive u stalnom strahu, a iz Kancelarije za KiM upozoravaju da Priština želi da iskoreni njihovo prisustvo na Kosovu i Metohiji.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Radovi su izvođeni na osnovu tehničke dokumentacije, uz ispitivanje kvaliteta materijala i nosivosti konstruktivnih elemenata, kaže se, između ostalog.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Predsednik Saveza Srba iz regiona upozorava da nije reč o administrativnoj grešci, već o sistemskom mehanizmu kojim se, preko zakona i katastra, nastavlja progon preostalih pravoslavaca.
Dar srpskih iseljenika postao je više od ukrasa, noseći snažnu poruku ljubavi prema rodnom gradu, vernosti svetinji i zajedništvu koje ne prekida ni velika udaljenost.
Praznik Svetih prebilovačkih i ostalih hercegovačkih mučenika okupio je Crkvu i narod u selu koje je prošlo kroz najteža iskušenja 1941. godine, ali je iz pepela ponovo vaskrslo kao simbol vere, nade i nepokolebljivog pamćenja.
Mitropolit nemački Grigorije, koji je u vreme dolaska monaha Makarija u Tvrdoš bio episkop zahumsko-hercegovački i primorski, uputio je reči sećanja povodom upokojenja dugogodišnjeg sabrata ove hercegovačke svetinje.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Radovi su izvođeni na osnovu tehničke dokumentacije, uz ispitivanje kvaliteta materijala i nosivosti konstruktivnih elemenata, kaže se, između ostalog.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.