Od manastira Visoki Dečani i Kovilj do Patrijaršije – put arhijereja koji oblikuje duhovni život Srbije.
Na današnji dan, pre pet godina, Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve u Spomen hramu Svetog Save u Beogradu izabrao je tadašnjeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija za 46. Patrijarha srpskog. Nekoliko minuta pre 16 časova oglasila su se zvona hrama, najavljujući početak nove epohe u istoriji Crkve. Dan kasnije, 19. februara 2021. godine, usledilo je svečano ustoličenje tokom saborne arhijerejske liturgije u Svetoarhangelskom sabornom hramu u Beogradu, čime je patrijarh Porfirije preuzeo duhovno vođstvo nad Srpskom pravoslavnom crkvom.
Njegova Svetost već pet godina neumorno ispisuje stranice istorije Crkve kroz kanonske posete eparhijama, susrete sa domaćim i svetskim liderima, arhipastirska obraćanja, dobrotvorne aktivnosti, intervjue i brojne kulturne i naučne projekte. Posebno se ističe njegov rad na pomirenju naroda i dijalogu među hrišćanima, za što je nagrađen priznanjem Bogoslovske akademije Svetog Ignatija u Stokholmu 2016. godine.
Od Prvoslava do patrijarha Patrijarha
Patriajrh Porfirije rođen je kao Prvosalv Perić 22. jula 1961. godine u Bečeju, od oca Radivoja i majke Radojke, a na krštenju je dobio ime Prvoslav. Osnovnu školu završio je u Čurugu, a gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Sadu 1980. godine. Zamonašen je 1986. godine u manastiru Visoki Dečani, a ubrzo potom rukopoložen u čin jerođakona i kasnije jeromonaha. Diplomirao je na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, a postdiplomske studije i doktorsku disertaciju odbranio je na Nacionalnom i Kapodistrijskom univerzitetu u Atini, baveći se mogućnošću poznavanja Boga kod apostola Pavla.
Kao iguman manastira Kovilj, Porfirije je obnovio konake, izgradio novi paraklis i organizovao freskopisanje crkve, privlačeći mnoge mlade monahe i intelektualce. Tokom tog perioda posebno se posvetio lečenju osoba koje su obolele od zavisnosti, osnivši 2005. godine terapijsku zajednicu „Zemlja živih”, koja je postala uzor u regionu.
Episkopski i mitropolitski put
Na Svetom arhijerejskom saboru 1999. godine izabran je za episkopa jegarskog, a potom za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog 2014. godine. U Zagrebu se posvetio obnovi crkvenih objekata i jačanju duhovnog života, među kojima je i završetak obnove manastira Lepavina, jednog od najstarijih pravoslavnih centara u Hrvatskoj.
Foto: SPC
Patrijarh srpski Porfirije
Njegov akademski rad takođe je značajan – od 2004. godine predaje na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, nasledivši akademika dr Vladetu Jerotića na katedri pastirske psihologije. Aktivno učestvuje u međunarodnim i nacionalnim naučnim skupovima, uključujući proučavanje biblijske recepcije, religijskog dijaloga i kulturne baštine Srpske pravoslavne crkve.
Duhovno vođstvo i društvena odgovornost
Kao patrijarh, nastavio je tradiciju humanosti i dijaloga – vodi crkvenu administraciju, aktivno se bavi dobrotvornim projektima, promoviše obrazovanje i stipendije kroz Fond „Privrednik”, radi na unapređenju vojne svešteničke službe i zastupa Crkvu u medijima. Njegova posvećenost slobodi savesti, dijalogu među narodima i promociji hrišćanskih vrednosti prepoznata je i u međunarodnim okvirima. To potvrđuje kroz predavanja i učestvovanje na konferencijama u Evropi i regionu.
Pet godina njegovog patrijarhovanja pokazuje doslednost, duhovnu snagu i otvorenost, potvrđujući u delima i rečima da Crkva ostaje stub spasenja i moralnog vođstva. Patrijarh Porfirije je simbol jedinstva i kontinuiteta Srpske pravoslavne crkve, ali i glas vere koji inspiriše i u najizazovnijim vremenima.
Posle trijumfa u Beogradskoj areni i osvajanja titule prvaka Evrope, reprezentativci Srbije posetili su patrijarha srpskog Porfirija - u susretu koji nije bio o golovima, već o onome što pobeda nosi sa sobom i kada aplauzi utihnu.
Jedan apel poglavara Srpske pravoslavne crkve pretvara molitvu u konkretno delo: krv koja se daruje u beogradskim hramovima postaje nada za nečiji novi početak.
Nakon pomoći stradalima u Konjicu i Jablanici, muftija Salem ef. Dedović javno se obratio poglavaru SPC i njegov čin opisao kao poruku bez koje nema zajedničke budućnosti u Bosni i Hercegovini.
Pozdravljajući sabrane, patrijarh srpski Porfirije podsetio je da ova institucija od osnivanja 1826. godine traje zahvaljujući spoju ljubavi, odgovornosti i služenja zajedničkom dobru, ostajući oslonac duhovnog i kulturnog pamćenja srpskog naroda.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
U razgovoru sa apostolskim nuncijem Luiđijem Bjankom u Beogradu, poglavar SPC govorio je o pritiscima, zabranama i pokušajima da se izbriše duhovni i istorijski identitet Srba na Kosovu i Metohiji.
Dok su zvona pozivala na prazničnu radost, nevidljiva ruka je pokušala da preseče vezu između Crkve i vernog naroda: organizovana akcija na mreži otvorila je pitanje ko bira upravo svetinje kao metu i zašto.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
U kripti zavetnog hrama vernici, prosvetitelji i akademici okupili su se da poslušaju reči patrijarha Porfirija o neiscrpnoj mudrosti prvog srpskog arhiepiskopa, njegovom prosvetiteljstvu i značaju za savremeni život i vrednosti zajednice.
Predsednik Srbije uručenjem najvišeg državnog priznanja naglasio doprinos arhijereja očuvanju hrišćanske tradicije, umetnosti i kulturnog identiteta, dok je mitropolit bački istakao skromnost i značaj Crkve u životu naroda.
Uz sasluženje episkopa mohačkog Damaskina, liturgiju je služio mitropolit bački Irinej, koji je u besedi istakao životne poruke svetih Simeona i Ane i podsetio vernike na moć molitve, ljubavi i posvećenja Bogu.
Sa liturgijskog sabranja na Sretenje u Podgorici upućena je jasna poruka o odgovornosti, pokajanju i delima koja ostaju zapisana, ne pred ljudima, već pred Bogom, kao priprema za post koji traži više od forme i navike.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetu mučenicu Agatiju po starom i Svetog Lava Rimskog po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Čistu sredu – Pepelnicu, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika.
Jedan od najpoštovanijih duhovnika Ruske pravoslavne crkve u 20. veku upozorava na duhovnu slepoću i podseća zašto ni uspeh, ni glasnost, ni osuda ne mogu zameniti izgubljeni smisao.