Srednjovekovni rukopis Srpske pravoslavne crkve, koji se više od šest vekova koristi u liturgiji, našao se u središtu spora nakon odluke Komisije BiH da ga proglasi državnom baštinom.
U tišini Hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Čajniču vekovima se čuva jedno od najvrednijih svedočanstava srpske duhovnosti i pismenosti. Čajničko jevanđelje, srednjovekovna rukopisna knjiga nastala krajem 14. veka, nije samo dragoceni spomenik kulture već i živa svetinja koja i danas ima svoje mesto u liturgijskom životu Srpske pravoslavne crkve. Međutim, ova sveta knjiga našla se u središtu političkog i identitetskog spora u Bosni i Hercegovini.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je Čajničko jevanđelje vlasništvom BiH i rukopisom bosanske provenijencije, iako se ono vekovima čuva u hramu Srpske pravoslavne crkve i koristi u bogosluženju. Ovakva odluka izazvala je oštre reakcije u Republici Srpskoj, gde smatraju da se kroz rad Komisije pokušava dovesti u pitanje srpsko istorijsko i kulturno nasleđe u Bosni i Hercegovini.
Čajničko jevanđelje pisano je istim pismom kao i Miroslavljevo jevanđelje, jedno od najznačajnijih dela srpske srednjovekovne književnosti. Njegova posebnost ogleda se u tome što nije ostalo samo istorijski predmet koji se čuva iza stakla, već je više od šest vekova bilo deo crkvenog života i bogosluženja.
- To je jedna sveta božanstvena knjiga, jevanđelje koje je stajalo na oltaru i 650 godina se koristilo u službi -rekla je Anđelina Ošap Gaćanović, srpski član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, prenosi portal rts.rs.
SPC
Crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Čajniču
Prema njenim rečima, pokušaji da se promeni tumačenje porekla i pripadnosti ovog rukopisa traju već duže vreme. Ona je podsetila da su, nakon što je Čajničko jevanđelje poslato na restauraciju u Beograd, iz Sarajeva upućene optužbe da je knjiga nestala i da je ukradena.
- Kada smo pozvali sve naučnike iz 22 svetska instituta za slovenske jezike i od njih tražili da analiziraju rukopis, dokazali smo i razbili te pokušaje koji su od 2013. to dobro kroz Komisiju pretvorili u jeretičko dobro, a onda na bazi toga dobijali finansijska sredstva da učestvuju u međunarodnim projektima i dokažu postojanje srednjovekovnog bosanskog jezika na rukopisu koji je po svemu srpski - istakla je Anđelina Ošap Gaćanović.
Svetinja koja svedoči o vekovima vere
Za pravoslavne vernike Čajničko jevanđelje nije samo istorijski dokument već i svedočanstvo o neprekinutom crkvenom životu i veri srpskog naroda. Njegova vrednost nije samo u starosti rukopisa i umetničkoj izradi, već i u činjenici da je kroz vekove ostalo povezano sa molitvom, bogosluženjem i životom Crkve.
Spor oko ovog rukopisa deo je šire rasprave o očuvanju kulturnog nasleđa u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska oštro se protivi mogućnosti da u Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, pored dva predstavnika iz Federacije i jednog predstavnika iz Republike Srpske, budu imenovana i dva strana člana. U Banjaluci smatraju da bi takav sastav Komisije mogao dovesti do preglasavanja i gubitka mogućnosti da se zaštiti srpsko kulturno i istorijsko nasleđe.
- Dobila sam jedan dopis u kojem mi je rečeno da se Srbi i Hrvati mogu osećati Srbima i Hrvatima, ali imaju da znaju da su oni Bosanci i da sve nasleđe koje se nalazi u Bosni pripada naciji bosanskoj i tada je krenula borba bez skrivenih namera za zaštitu našeg identiteta - rekla je Anđelina Ošap Gaćanović.
Dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta „Sveti Vasilije Ostroški“ u Foči, otac Darko Đogo, ocenio je da pitanje Čajničkog jevanđelja prevazilazi okvire dnevne politike i da se odnosi na mnogo šire pitanje odnosa prema istoriji i kulturnom nasleđu.
- Zato čitava ova ujdurma oko Komisije za spomenike. Zapravo, to je saznanje političkog Sarajeva koje im je, naravno, neko rekao ko vlada političkim tehnologijama. A to je ono: ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost. Ova crkva je na nekim temeljima, ko ima te temelje, ko vlada tim temeljima, taj ima pravo da na tim temeljima gradi i izgrađuje. To je više od dnevno-političkog pitanja, to je čitava jedna višedecenijska politika otimanja srpskog i pretvaranja u nešto što je bosansko u tom antisrpskom smislu - naveo je otac Darko Đogo.
Foto: Religija.rs
Sveštenik Darko Đogo
Borba za tumačenje prošlosti
Prema rečima oca Darka, pitanje kulturnog nasleđa nije samo pitanje prošlosti već i pitanje prava na tumačenje istorije.
- Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost. Ova crkva je na nekim temeljima, ko ima te temelje, ko vlada tim temeljima, taj ima pravo da na tim temeljima gradi i izgrađuje -rekao je otac Darko.
On je dodao da istorijske činjenice o Čajničkom jevanđelju, kao i o širem kulturnom nasleđu srednjovekovne Bosne, treba posmatrati u okviru srpskog civilizacijskog kruga.
- Imaju potpuno pravo da izmišljaju, zamišljaju svoju prošlost. Sada ima ova veštačka inteligencija. Dajte joj bilo šta, ona će vam izmisliti čitavu priču. I to najčešće podseća na to. Ali ako govorimo o činjenicama o istoriji Čajničkog jevanđelja, kao i čitava kultura Srpske banovine, odnosno Kraljevine Bosne, prosto pripada srpskom civilizacijskom krugu - rekao je otac Darko.
Čajničko jevanđelje danas nije samo stari rukopis ispisan rukom srednjovekovnog pisara. Za pravoslavne vernike ono je simbol trajanja vere, duhovnosti i kulturnog nasleđa koje je vekovima čuvano u hramu. Spor koji se vodi oko njegovog porekla i pripadnosti pokazuje da se pitanje kulturnog nasleđa često pretvara u pitanje očuvanja istorijskog pamćenja jednog naroda.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U Crkvi Svetog kneza Lazara u Aleksandriji, u Sidneju, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je srpski narod da iskušenja savremenog doba prihvati kao priliku da se još više približi Crkvi i Bogu.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U pustinji Južne Australije srpski vernici podigli su jedinstveni podzemni hram sa ikonama na staklu i freskama isklesanim u kamenu, koji danas svedoči o snazi vere hiljadama kilometara daleko od otadžbine.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Filipa, đakona, po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog velikomučenika Aretu. Katolička crkva obeležava spomen na Svetog Antonija Mariju Klareta, dok Jevreji proslavljaju Šabat, a muslimani nemaju veći praznik.
Srpska svetinja stara više od jednog veka našla se u zemljišnim knjigama u Gradačcu pod spornim vlasništvom, što izaziva zabrinutost pravoslavnih vernika.
Sakralni objekat koji je u 19. veku bio jedno od važnih mesta opismenjavanja vozućkog kraja ponovo će dobiti svoju ulogu u okviru svetinje, zahvaljujući zajedništvu Crkve i vernog naroda.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.